Obljetnice
Na današnji dan prije točno godinu dana otkrili smo malenu Kraljicu u obliku osam i pol tjedana staroga fetusa koji se ugodno zavalio na ekranu ultrazvuka i otamo nam mahao nerazvijenim batrljicama od rukica, i veselo nas pritom otpratio u horor vikend u kojemu smo morali odlučiti što ćemo i kako ćemo i da li ćemo. Doktorica je vikala božje dijete i jackpot, a mužjak nije uopće htio gledati u slikice s ultrazvuka jer to je zamka, a treba ostati hladne glave u tako velebno prekretnički situacijama. Hladne glave i tvrda srca vijećali smo cijeli vikend. Ali to više nije bitno. Rekli smo tog vikenda da štogod odlučili nema nazad i nikad više nećemo biti isti. Bzvz, iste smo lijene i stare bitange koje sada imaju samo malo manje mjesta na onom kauču na kojem i dalje trule u predahu od presvlačenja pelena.
Na današnji dan prije točno godinu dana a još točnije sat vremena prije kupovanja testa za trudnoću, skupila sam sve vrijedno nagomilane papire od svojeg novog obrta i svečano ih predala u Zvonimirovu. Činilo mi se tada da to je velika jedna stvar i prekretnica u životu i da sam, eto, učinila nešto. Imala sam cijelo to vrijeme osnivanja i premišljanja na pameti onu malenu curicu - sebe koja još nije krenula u školu ali je zato otkrila da se od hladnog crnog katrana koji je curio iz temelja novogradnje jako lijepo dadne šarati po svježe bijelo ofarbanim fasadama, a na kraju je najvažnije potpisati se velikim slovima. Da se zna. Nisam onda još znala pisati slova pa sam ime svoje pisala krivo, ali to krivo ime dala sam zato obrtu tek toliko da pokažem toj malenoj curici da nije bezveze šarala po novim fasadama iako se to ne smije. Ali zato sada zatvaram krug. Simbolično. Nešto. Bila sam prije malo više od godinu dana u posjeti selu svojem malome i pohodila pritom sad već pomalo oronulu a nekad svježe bijelu novogradnju i osjećala se pritom čudno nekako, nikad tako, stajala glupo pred tim blijedim zidom na kojem je nekad bila nacrtana velika curica i krivo je pisalo moje ime i mama je vikala i ne znam više tko je to oprao. I da li se katran ikada dao oprati ili se morao prefarbati? Ali ni to više nije bitno. Umiješala se u priču neka druga curica i napravila zaokret u krugu. Obrt je sada na mirovanju. Porodiljni i to. A poslije... predaleko je sada to poslije. Mjesec, možda dva, čini se ionako kao godina.
Na današnji dan bio ti je rođendan. Nismo ga nikada slavili, nisi bio od slavlja. Nešto kao rođenje nije tvoja zasluga, nešto kao negiranje važnosti svojeg postojanja, nešto kao usađeni sram od samog sebe, nešto kao, ne znamo ni sami reći mi koji ne slavimo svoje rođendane. Lenje smo bitange, valjda. Ne volimo centre pažnje. Nismo dovoljno vrijedni... tko zna? I tko zna da li bi bilo drukčije da si još uvijek tu. Sada, kada je sve toliko drukčije, iako smo i dalje svi iste lenje bitange...