Nema tih riječi ali ipak ...
Spustila se srebrna kapa od magle nad blatograd, sve je sivo i nebo gore i asfalt dole i zrak u sredini, idealna klima za doček loših vijesti, javili su mi da je umrla nekoć najbolja mi prijateljica u srednjoj školi a s kojom se nisam čula zadnjih petnajst godina i koju sam negdje još onomad u zaboravljene ladice potisnula, išlo nam je to naše prijateljstvo sve teže i teže, zapinjalo na svakom kamenčiću a onda se kola nakraju izvrnula i nekako smo odustale. Ona je odustajala od života sve više, još onomad, na neki izvitoperen način zvala upomoć, nitko nije mogao pomoć, nitko ne može pomoć onome tko sam sebe minira, pripala sam skupini onih štakora koji bježe s broda dok je još vrijeme, spašavaju svoje dlakave guzice i nemaju se više vremena ni volje osvrtati, što me život duže drži to je sve više takvih brodova i sve manje zamjeram drugim glodavcima, a sad se nekim čudom tako oceanima izdaleka prisjećam te neke vesele srednjoškolske balavurdije i svog tog veselja novog svijeta koji nam se otvara i svih tih teškiih vrata koja su nam ubrzo lupala u naivne obraze i, u što smo se pobogu pretvorili kroz sve te godine, kako li smo samo postali tako umorni i tupavi... ti neki ostarjeli mi.