Dan kad su me dvije kosooke studentkinje teologije startovale na trgu franje tuđmana...
... i nešto su krenule nadahnuto nabadati na izvitoperenom hrvatskom jeziku prepunom predugih izvijajućih samoglasnika a prepraznom sveprisutnih suglasnika bez kojih se taj naš tvrdi i grubi jezik inače uopće ne može razumjeti, pa ih nisam ništa ni razumjela osim nekih naznaka biblieeeee i majee booodieee jao vajno ja jnati! I naravno, sve uz široki azijski osmijeh koji odmah hoće reći da nije riječ o Japancima, ali s dovoljnom fizičkom distancom što bi reklo da nije riječ ni o Kinezima, i dovoljno širokim licem i kršnom pojavom koja eliminira Vijetnamce, Tajlanđane, Filipince, Burmance i Laošane, presvijetlom kožom koja iz igre izbacuje sve prethodne plus Kambođance, metodom dedukcije rekla bih da su to bile dvije Koreanke... ipak, kose oči, a virus korone, zna se odakle je stigao. Što reć. Mislila sam prvo da su turistkinje pa pristojno zastala poslušati njihove jade, onda se tek sjetila popularne panike oko virusa, a na kraju, ta njihova posvećenost da mi na jeziku kojeg jedva kontroliraju objasne nešto iz Biblije uplašila me najviše od svega. To kako su ljudi sposobni u nešto vjerovati i onda odnekud dobiti tu neku potrebu da to nešto u što vjeruju prošire na sve druge ljude. Kao da ta vjera na kraju uopće ni nije njihova, nego je neki samoživi virus koji se jednostavno mora preseliti iz jedne glave u drugu i onda tjera domaćina da ga širi naokolo.
Moja jedna od mnogih bivših šefica čvrsto je vjerovala da kad ti se golubovi nasele na balkon i naprave gnijezdo, to je onda znak da će netko u kući zatrudnit i da će nakon golubovih pilića doletit roda. To zato jer su joj se jednom u firmi istovremeno dogodili golubovi i tri trudne zaposlenice, a sve jedna za drugom. Čak ni za statistički nevjerne tome nije to mala brojka, iako žene koje borave u istom prostoru duže vrijeme vole to radit. Žene vole zatrudnit, veliju. Suluda priča, bilokakobilo, dobro me je zabavljala lani kada smo iza ormarića na balkonu otkrili gnijezdo s dva duguljasta jaja, pa se smilovali i pustili pernatu obitelj da se pošteno nasere, odraste i odleti. Zatoplilo je ovih dana i golubovi su ponovno krenuli mjerkati naše vanjske kvadrate, panično ih tjeramo a milosrdni mužjak se ovaj puta nemilosrdno prijeti kajganom. Mužjak je statistički nevjerni toma jer vjeruje samo u statistiku i znanstveno dokazane činjenice a ja sam trenutno u petom mjesecu trudnoće. Kako sam dogurala ovdje ni medicini nije baš jasno, doktorica je na prvom paničnom ultrazvuku spominjala neku božju djecu i vjerojatnost ravnu dobitku na JackPotu, dok ja sam prestravljeno u sebi psovala jer mi je mužjak himself zabranio igrati JackPot, jer to je za luzere jer je statistički nemoguće dobiti na JackPotu. A mogla sam samo uplatiti listić. Ovako smo namjesto miliona dobili dva dana fore za odlučit hoćemo li se upustit u najveću ludost života ili jednostavno prekinut i nastavit mirno planirati svoje nadolazeće intimne proslave pedesetih rođendana, nonšalantna putovanja na daleke tropske plaže, duga vikend rastezanja po krevetu, staračko truljenje pred televizorom, izbjegavanje previše brige o potencijalnim unucima, izbjegavanje brige općenito, i trošenje druge polovice stoljeća onako kako i priliči, ugađajući samo sebi i nikome više. I zajebali smo priču. Mužjak je zajebo jer se ustvari baš voli bavit sitnom djecom, a ja jer me napao neki podmukli strah da će me trenutno odustajanje gurnuti samo u još niže od ionako niskoga mišljenja o sebi i osuditi na sljedeće odustajanje od svakog sljedećeg izazova, sve dok mi i samo ustajanje s kauča i odlazak na tržnicu ne postane nepremostivi izazov, ne radi stvarne nepremostivosti nego radi one u glavi. Onog zaraznog nedokučivog virusa vjere.
Ono prije kad bi me pitalo da li mi je žao jer mi je život prošao bez djece, ustvari mi nikada nije bilo žao i ustvari se nikada ne bih usudila nikoga namjerno dovući na ovaj svijet, jer mi se činilo da bih se onda samo trebala beskonačno ispričavati radi nepromišljenog dovlačenja na jedno ovako okrutno mjesto. Jedini način da se život kod mene desi bio je da se sam od sebe krišom ušulja i da me ništa ne pita. I sad, kad se pod stare dane prerušen u sve znake menopauze dovukao, jasno mi je da se životu ne treba ispričavati, život samo raste sam od sebe i ždere sve pred sobom i ako se traži okrutnost na ovome svijetu, naći će ga se samo u životu samome. Koji svakako ne traži isprike za to što je takav nego samo jednostavno jest. Život me trenutno lupa i napinje iznutra, crijeva su mi zakrčena kao najnoviji rotor, želudac lijen kao starac na kauču, hripljem dok pokušavam disati, govore mi da sam sretna s ovakom trudnoćom ko u zdrave dvadesetogodišnjakinje dok svejedno, milionti put spominjem kretena koji je ovo proglasio blaženim stanjem. Ili je to bio čisti sarkazam. To je svakako morao biti muškarac...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
11.02.2020. u 14:27 | 4 Komentara | Print | # | ^