Jedan prob'o...
A probala sam, stvarno jesam, i potrudila se i sve to po pravilima. Imamo već godinama na balkonu te neke plastične kutijice na kojima sam nalijepila slova za papir, metal, staklo pa se kante zato zovu PMS, imamo jednu veliku kantu u koju trpamo plastiku, ali ona je posebno velika pa je ne treba posebno označavati, pa se onda zabavljamo s tim odvajanjem otpada, jelte. Istina je valjda da je to sve zajedno završavalo na istom mjestu, ali taj drugi dio, jbg, bitno da mi odradili svoje u veselju i miru.
Pa smo sad dobili te neke vrećice, novost je da sada plastiku i metal bacamo zajedno, pa više ne moramo na reciklažno dvorište samo za metal, pa baš super, novost je i neka biorazgradiva smeđa vrećica za neke svježe ostatke poneke hrane, ali ne sve, piše sve na vrećici pa se upornim ponavljanjem dadne i zapamtiti, koga zanima, taj će i zapamtiti.
Ispred zgrade smo također dobili smeđe plastične kante, mnogo njih, ispred svakog ulaza mnogo plastičnih smeđih kanti i mnogo plavih za papir, uglavnom, nakotile nam se kante. Sve su plastične, što je jako praktično jer se prvo izvitopere na suncu pa onda ne dihtaju, pa onda kad kiša pada pa se onaj papir sav natopi i raskvasi i već se pred zgradom krene reciklirati, a i smeđe kante recikliraju same od sebe također, nije prošlo ni desetak dana a već u njima vrijedno rade crvi, muhe i tako u krug. Ne moram ni napomenuti da i naša kantica na balkonu kojoj je dodieljen hvalevrijedan posao čuvanja ostataka u biorazgradivoj vrećici, a koja se raspadne čim nanjuši hranu, već, ne jednom postala dom malim crvićima i dosadnim muhama. I ne već jednom završila potopljena domestosom.
Barem možemo biti sretni da nismo na prvom katu i da nam balkon ne gleda na ulaz sa svim onim kantama iz kojih izviru sve one reciklatorske muhe...
Uglavnom, probali jesmo, i kompoust više nećemo radimo. Dok ne zahladi. I padne snijeg. A i u onu metalo-plastiku više nisam sigurna. Ima za nju žuta vreća, i trebala bi se odvoziti treće subote u mjesecu, ali umjesto odvoza imamo samo sada po ulici gomilu žutih vreća podrapanih od nesretnika koji traže boce i sve zajedno, to sada izgleda... kažu fini Hrvati kako oni nikad ne bi išli u Azije jer da je njima tamo fuj, jer da smrdi i kažu da je smeća posvuda.
Eh, kad bi samo znali...
Riječi. Gomila njih.
Zamislim da svaki dan nacrtam po jednu ribu. Pa di bi mi kraj bio. Bilo morsku, bilo onu, onu drugu, nema veze, da sam počela pred godinu dana crtati ribe sad bih imala jato i di bi mi kraj bio. Uvijek tako treba razmišljati. A ti, uvijek, stalno, nikad, ja, ovo, ono, to su riječi koje uništavaju sretnu vezu. Zato jer znadem ponekad kontrolirati riječi, zato je moja veza sretna. A zato jer je moja veza sretna, zato mogu biti bez posla, trošit vrijeme na pisanje bloga, i pridružit se nezakonitome mužu na njegovim godišnjim odmorima. Moj nezakonit muž je praktična osoba, nezakonit je zato jer smo zbrojili da bi nam zakonjenje donijelo samo probleme, a praktičan je zato jer, jednom se živi i ništa od užitaka se ne čuva za poslije. Sreća da je pritom pomalo i škrt, (škrban je riječ koju koristim u javnosti, jer riječi znaju raniti), inače bismo bankrotirali i onda morali govoriti riječi kao ti, uvijek, nikad, riječi koje zakopavaju u svojoj krajnosti. Ovako izbjegavamo te riječi pa živimo u sretnoj vezi. U sretnoj vezi moj sretan nezakoniti muž voli raditi one neke stvari koje i mene vesele pa tako zajedno putujemo. O zajedničkim putovanjima pišem putopis za naše prijatelje i rodbinu i najveć od svega žalim što u tim putopisima ne smijem spominjati sve one nezgodne i kompromitirajuće detalje. Pa sad nitko ne zna kako to izgleda putovati po Vijetnamu s kombinacijom starački obilatog menstrualnog ciklusa i buknućem gljivične infekcije na genitalijama. I da u Kambođi siromašni ljudi žive i umiru na cesti, ali bogati zato bez problema dolaze do svojih canesten kremica i vaginaletica u fantastičnim zapadnjačkim apotekama. I da još uvijek postoje zemlje u kojima smo mi bogati, izbor se uglavnom sve više i više suzuje na zemlje u kojima je siromaštvo smrtna presuda.
Volim putovati zato jer mi to daje najveći mogući osjećaj nepripadnosti, i zato jer na putu vrijeme stoji, mi se krećemo, ali ono ne. Ne volim putovati po siromašnim zemljama, ali, hej, i moji deda i baba su bili siromašni, i njihovo selo nije imalo struje, sve su to samo trenuci u vremenu, a kad se u vremenu izgubiš onda ono kao da više i ne postoji... I kad mi zapinje u sadašnjosti onda razmišljam o nekom putovanju u budućnosti, i to je taj trenutak mogućeg zbjega i veselja, pomogne ponekad.
Razmišljala sam malo i o gramzivosti i skromnosti, to kako ih ocjenjujemo, jedno je crno, drugo bijelo, jedno poželjno, drugo ne, protiv jednog se treba boriti, drugo treba zagrliti... sve ono protiv čega se trebamo boriti u pravilu su skroz prirodni i urođeni nam instinkti koji nam beskrajno prijaju, ali um i iskustvo govore da su dugorčno loši i pogubni. Ljudi imaju um i razmjenu iskustva, ostatak živog svijeta navodno nema, ali gramzivost je jedan od životnih sastojaka i nema živog bića na planeti koja gramzivo ne grabi sve čega se može dočepati. Mi ljudi u tome smo najuspješniji, uništit ćemo planetu, ali dugoročno, planetu boli dupe, to je samo gomila elemenata koji se vrte u krug i svejedno im je što se gore događa. Gore na površini, tko god uspije zadovoljit gramzivost i preživjeti, e taj je pobjednik. Tkogod leleće drugačije, njah, samo neka leleće, idem nacrtat ribu.
Eto, jebiga...
Onokad sam zadnje davala otkaz pa me poslodavac mamio nježnim riječima poput: pa kako ćeš opet bez posla, pa moramo svi raditi, pa što ćeš za deset godina nakon što ne budeš radila, pa bit će ti samo žao kad kužiš da si sada pogriješila, a ne možeš vrijeme vratiti natrag, pa sam ga samo tupavo gledala i pitala se jesam li to upala u neki jako loš scenario, jeli to karma, jesu li krivi mama i tata, deda i baba, ili on to mene samo zajebava.
Rekla sam da kad sada pogledam na dvadeset godina unatrag i shvatim da sam najveći dio vremena provela radeći prijavljena na minimalac, da mi je sada uglavnom svih tih godina jako žao. Žao što sam radila, a ne što nisam. Minimalac u mojoj struci dosezao je 3.800 kuna i penzija će mi biti možda.
Nemam se što zamajavati, neće je biti. Neće za mene biti ni javnih bolnica, ni staračkih domova, ni javnog prijevoza ni, nastavi niz...
Moj zadnji poslodavac nije ni porumenio na moju primjedbu, a kamoli da se ispričao na još dvjema godinama u mojem rezimeu provedenima na minimalcu, nego samo, kao, eto, jebiga... Eto, jebiga, moji zadnji poslodavci pokazali su još jednom svu raskoš zlobe i gramzivosti ljudskog roda upakiranima u plitkim balkanskim mozgovima koji se ne prestaju žaliti da se na njima radi nepravda, da ih država krade, uhljebi sišu, bandić zajebava, bolnice propadaju i sve se raspada, dok, oni, eto: e, jel ti u redu da ti stavim 4.000 kn na račun kao božićnicu, a ti onda podigneš 3 pa mi ih vratiš? Tebi ide onda 1.000, a, jel može? E, ne mogu te prijaviti nego na minimalac, jebiga, e, nećemo vam dizati plaće, ali ćemo dobiti poticaje od EU, zaposlit ćemo još novih ljudi za koje ćemo dobiti 6.000 kn, njima ćemo dati 4, a oni će nama vraćati one dvije. Na ruke, čisto i lukavo, hehehe, kako smo mi pametniii.... E, jebiga, ne možeš više naći pravog mahera, svi su pobjegli u Irske, ovo što je ostalo, nema pojma, ništa ne valja... ehehe jebiga, pitam se kako i posebno zašto. Jedini spas od EU kojeg su neki mogli dobiti je bijeg u EU, sve ovo drugo u obliku para i poticaja, to je sve osuđeno na propast ili biti raspačanim plitkoumnim balkanskim umazanim prstićima....
Ima eto, jebiga, već dva mjeseca da mi ponedjeljci ne padaju na želudac toliko teško, već dva mjeseca da svakodnevno ne bicikliram na posao preko auta parkiranih po biciklističkim stazama, da ne sjedim na gablecima prisiljena na zbližavanje s već pomalo mrskim kolegama koji se jako žale kad dobiju kaznu za parkiranje jer su parkirani tamo gdje auto ne bi smio ni prismrditi, ali to tamo je, jebiga, upravo ispred kuće, upravo na pločniku, a upravo smo natrpani u privatnoj kući jer poslodavci ne pristaju plaćati normalan radni prostor, nego rade prijavljeni na par metra kvadratna, ali inspektor je rekao da to svi rade i da to je normalno... a sve je to zajedno izrazito naglavačke i nenormalno.
Moja svekrva ima veću penziju nego što sam ja imala prijavljenu plaću. Obadvije fakultetski obrazovane.
A moji sad, eto, već bivši poslodavci, jebiga, još uvijek žive u vremenu izobilja radne snage kada su se mogli iživljavati na nekom tko nema izbora. Radna snaga se stanjila, mi koji smo prošli svo to vrijeme prisiljeni pristajati na svašta više to ne dozvoljavamo vlastitoj djeci, vidjela sam na vlastite oči mladu curu bez radnog iskustva koja je hladno odjebala sistem minimalca i na crno, jer, roditelji.
Roditelji koji su rodili našu generaciju živjeli su mladost od svojeg posla i nametnuli nama ideju imanja posla pod svaku cijenu. Svaka cijena pala je onda ispod svake cijene.
I ne okreneš se, a ono, ode ti dvadeset godina ispod svake cijene.
Onda ti konačno stigne iz dupeta u glavu, pa učiš svoju djecu da ne, ne, ne, fuj, pec!
Jer, za tebe je već kasno, a ne želiš da potomci ponavljaju istu grešku.
Kasno...
Otkrila sam i ja da dijele poticaje za nas nezaposlene, EU dala, EU, hvala. Idealna prilika da i mi izrabljeni nakon svih tih godina umastimo svoje prstiće, da i nama ne budu samo drugi krivi... Pokušavam se prebaciti na pozitivan mod, ono, ne kukati, ne vidjeti samo loše, ne lijepiti se samo na nepravdu, ne misliti crne misli, nego igraj Razo, bolite... a već mi se skoro pa poodavno ne igra više...i onda opet, ne, ne, ne, samo pozitiva, i na silu ako neće drugačije, jebiga.
Ustajmo i ustrajmo dakle, dan se neće sam pokvariti. Pozitiva i to.
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža
29.07.2019. u 10:37 | 3 Komentara | Print | # | ^