Riječi. Gomila njih.
Zamislim da svaki dan nacrtam po jednu ribu. Pa di bi mi kraj bio. Bilo morsku, bilo onu, onu drugu, nema veze, da sam počela pred godinu dana crtati ribe sad bih imala jato i di bi mi kraj bio. Uvijek tako treba razmišljati. A ti, uvijek, stalno, nikad, ja, ovo, ono, to su riječi koje uništavaju sretnu vezu. Zato jer znadem ponekad kontrolirati riječi, zato je moja veza sretna. A zato jer je moja veza sretna, zato mogu biti bez posla, trošit vrijeme na pisanje bloga, i pridružit se nezakonitome mužu na njegovim godišnjim odmorima. Moj nezakonit muž je praktična osoba, nezakonit je zato jer smo zbrojili da bi nam zakonjenje donijelo samo probleme, a praktičan je zato jer, jednom se živi i ništa od užitaka se ne čuva za poslije. Sreća da je pritom pomalo i škrt, (škrban je riječ koju koristim u javnosti, jer riječi znaju raniti), inače bismo bankrotirali i onda morali govoriti riječi kao ti, uvijek, nikad, riječi koje zakopavaju u svojoj krajnosti. Ovako izbjegavamo te riječi pa živimo u sretnoj vezi. U sretnoj vezi moj sretan nezakoniti muž voli raditi one neke stvari koje i mene vesele pa tako zajedno putujemo. O zajedničkim putovanjima pišem putopis za naše prijatelje i rodbinu i najveć od svega žalim što u tim putopisima ne smijem spominjati sve one nezgodne i kompromitirajuće detalje. Pa sad nitko ne zna kako to izgleda putovati po Vijetnamu s kombinacijom starački obilatog menstrualnog ciklusa i buknućem gljivične infekcije na genitalijama. I da u Kambođi siromašni ljudi žive i umiru na cesti, ali bogati zato bez problema dolaze do svojih canesten kremica i vaginaletica u fantastičnim zapadnjačkim apotekama. I da još uvijek postoje zemlje u kojima smo mi bogati, izbor se uglavnom sve više i više suzuje na zemlje u kojima je siromaštvo smrtna presuda.
Volim putovati zato jer mi to daje najveći mogući osjećaj nepripadnosti, i zato jer na putu vrijeme stoji, mi se krećemo, ali ono ne. Ne volim putovati po siromašnim zemljama, ali, hej, i moji deda i baba su bili siromašni, i njihovo selo nije imalo struje, sve su to samo trenuci u vremenu, a kad se u vremenu izgubiš onda ono kao da više i ne postoji... I kad mi zapinje u sadašnjosti onda razmišljam o nekom putovanju u budućnosti, i to je taj trenutak mogućeg zbjega i veselja, pomogne ponekad.
Razmišljala sam malo i o gramzivosti i skromnosti, to kako ih ocjenjujemo, jedno je crno, drugo bijelo, jedno poželjno, drugo ne, protiv jednog se treba boriti, drugo treba zagrliti... sve ono protiv čega se trebamo boriti u pravilu su skroz prirodni i urođeni nam instinkti koji nam beskrajno prijaju, ali um i iskustvo govore da su dugorčno loši i pogubni. Ljudi imaju um i razmjenu iskustva, ostatak živog svijeta navodno nema, ali gramzivost je jedan od životnih sastojaka i nema živog bića na planeti koja gramzivo ne grabi sve čega se može dočepati. Mi ljudi u tome smo najuspješniji, uništit ćemo planetu, ali dugoročno, planetu boli dupe, to je samo gomila elemenata koji se vrte u krug i svejedno im je što se gore događa. Gore na površini, tko god uspije zadovoljit gramzivost i preživjeti, e taj je pobjednik. Tkogod leleće drugačije, njah, samo neka leleće, idem nacrtat ribu.