tjedno izvješće
Ipak sam krenula, onako kako i inače krećem, prvo se odlučujem, odlučujem, odlučujem, mjesecima, onda se odlučim, izaberem dan, i onda ga prebacim na neki novi dan, i onda krenem, i onda dodjem na mjesto, vidim mjesto, vidim ljude i onda se okrenem i pobjegnem glavom bez obzira, i onda pustim da prodje još nekoliko dana, i onda mi je lakše zbilja krenuti jer makar znadem gdje treba doći i kako to izgleda. Kod nas sve izgleda nekako žalobno, turobno, zapušteno i sklepano, i svi ti klubovi za trčanja, veslanja, plivanja i raznorazna olimpijska anja, zgurani su u neke raspade izgrađene još u onoj, onomad davno već raspadnutoj Jugoslaviji, i otad se ništa nije gradilo i ne preostaje nam uostalom ništa drugo nego okupljati se u tim oljuštenim zdanjima i zvati ih svlačionicama i klupskim mjestima. Pa sam se tako skupila na mjestu okupljanja, platila članarinu i čekala na pokret. Ustvari je sve to samo borba s egom, ta ideja da se trči u nekom pionirskom redosljedu dva sa dva i da ti netko diktira tempo i govori šta da radiš, sve je to razlog zašto je muškarcima puno teže jer tko njima bu kaj govoril kaj buju oni delali, pa je tako prvi trening prošao u presporom i prelaganom trčkaranju i pogledu na ženske guzice u tajicama, vjerojatno isti osjećaj kojeg ima zadnji konj u četveropregu samo što ovaj ispred njega nema tajice, ali oblik je sličan. Okruglasto i trese se. Sve u svemu, izaziva sreću, čak i to kratko polagano trčkaranje u najsporijoj grupi u koju se sam man uguzinjala e da se ne bi pretrgla. Svidja mi se rastezanje najveć od svega. Baš prija. I svidja mi se jer mi je trčanje po nasipu oduvijek bio najdraži dio zagreba. Nadam se da se gradonačelnik neće nikad dočepati nasipa i činiti od njega nešto što imaju svi drugi gradovi. Asfalt i ogradu. Fuj. Barem ovo neko vrijeme dok još mogu trčati, a poslije, koga briga za druge, naravno.
Proljeće stiže, svi problemi s njim takodjer, umori, vrtoglavice, nemiri, baš me zanima koliko ću ustrajati, zaboravih reći i da idem na neku yogu, utjerala sam se u ritam koju imaju djeca najambicioznijih roditelja, svaki dan nešto, petak mi je jedini slobodan, ali i to tek nakon četiri popodne jer se još uvijek nisam usudila dati otkaz, nema se vremena za gluvarenja, primjetila samo da razina energije raste zajedno s ovih par treninga, curi i nestaje bez njih, za početak čudno, kasnije ćemo vidjeti, čini se da nemam više izbora, milamajka kaže da moram prvo pitati doktora smijem li uopće trčati jer je za moje godine primjerenije malo brže hodati, usran je taj njezin život prepun strahova, moj strah je ako se sada ne pokrenem da ću se nepovratno strmoglaviti nizbrdo, ni jedno ni drugo nije dobro, to kad su strahovi pokretači nije baš dobro... primjetih i da se jačanjem tijela smanjuju strahovi, banalno ali funkcioniše...
bogočevi i sinovi
Još uvijek radim i još uvijek na poslu radi radio, uglavnom mi smeta, ali pomaže da ljudi manje pričaju, pa mi onda dobro dođe osim kad i na radiju počnu pričati. Kad ti kolega trkelji onda ga možeš ignorirati pa uglavnom zašuti, i radio možeš ugasiti ako si s njim jedan na jedan, ali kada riskiraš da troje ljudi počnu nešto pametovat, onda radije trpiš radio. Na radiju su posebno iritanti voditelji, njihov je posao da budu duhoviti, i to moraju pod svaku cijenu, a kad nešto moraš pod svaku cijenu onda zajebi kvalitetu, voditeljice su posebno onda iritante, jer se nasilno smiju, cerekaju, kao, podižu atmosferu svojim dobrim vibrama, a samo ispadaju naporno glupe jer se smiju ničemu, iza svake besmislene riječi slijedi neki hahahihi, voditelji se zato trude biti alfa mužjaci, trude se biti kuuuul, da mi je barem jednom čuti neku vodteljicu koja je kul i koja se ne krevelji u prazno i ne radi gusku od sebe, na radio Rijeci su imali voditeljicu koja se nije kreveljila, čitala je vijesti uglavnom, i to na talijanskom jeziku uglavnom, nije imala ni najmanji razlog za krevelj, ali je zato imala najhrapaviji i najdublji glas na svijetu, jedan od onih koj dnevno pretrpi tri kutije cigareta, i nju bih mogla slušati zauvijek. Vrckave voditeljice koje visokim tonovima hihoću u prazno ne mogu slušati nikad. U osam ujutro posebice nikad. I žene, općenito, koje se cijelo vrijeme smijulje svojim nimalo smiješnim riječima me iscrpljuju do besvijesti. Muškarci to rijetko rade, nikada, ustvari. Od njih se očekuje da budu pametni i kuuuul, od žena se očekuje da budu glupačice i svi se trude ispunjavati očekivanja. Možda negdje ipak postoji neka kultura kul žena. Njihovi muškarci mora da su skroz uzasrani. A možda su oni ti kojima se tolerira bedastoća i veliča ljepota...
Osim vonabi duhovitih voditelja na radiju se može nabasati na još jedan užas, a to su političari. Političar dadne neku izjavu i ta se izjava ponavlja svakih sat vremena i to se pretvara onda u onaj jedan repetitivni događaj koji se emotivno urezuje u moždine i s kojim se puno teže boriti nego s potplaćenim hihotićima. Možda zato jer su preplaćeni. Možda zato jer kakti rade o našim glavama. Možda zato jer jedva podnošljivo glupasta i hihotava voditeljica zvuči mudrije i pametnije i zdravije od bilokojeg političara koji daje izjavu. Možda zato jer u zadnje vrijeme svi političari zvuče kao da su ih ulovili negdje u polju i malo izvukli sa strane e da bi dobili uvid u to što lokalni seljaci misle o situaciji u svijetu i okolici. To bi onda značilo da se situacija u zadnje vrijeme izmijenila na gore, ali onda, eto, onda dođe gospon Bandić, situacija koja svakako nije od jučer i onda krene... poučno je, ustvari, slušati gospona Bandića, daje uvid nama rijetkima koji ne spadamo u taj njegov milje, otvara nam skroznaskroz pogled u jedan nedokučivi svijet, tako velikodušno i bez srama, kao ono kad dođeš kod nekog u goste a taj te odmah provede kroz kuću, evo spavaće, evo hodnik, evo kupaona, evo prljave gaće, slobodno ih ponjušite, sve na izvolte i sve bez srama. I objašnjava tako Bandić pomirljivo plačnim glasom kako se, eto, svakome čovjeku može dogoditi loš dan, ono, malo se zamisli, jelte, ne gleda što radi, pa, eto, ne pogleda ni gore ni dolje, i hop, eto ga parkiranoga na mjestu invalida. I, ni kriv ni dužan, a ono, ispadne da je kriv. Nije li to nepravda? Naravno da jest, i tu nastupa bogotac gradonačelik i tom čovjeku oprašta tu nepravdu. On je taj ON koji je iznad zakona i može ispraviti svaku nepravdu. Malo je, čini se premalo nas koji ne pripadamo tom miljeu, ali to je to, taj svijet u kojem se neki mulac zamisli, napije, nadrogira, sjedne u auto, ne pogleda ni gore ni dolje, i hop, eto par mrtvih ljudi. I onda nastupa neki bogotac koji pomirljivo plačnim glasom objašnjava da je dijete imalo loš dan, zamislilo se, nije pogledalo ni gore ni dolje, i da jebiga, nećemo ga sad valjda kazniti. Pa svakome se može desiti da ubije nekoga. A prvi put mu je, nije htio... I naravno... I naravno, tko želi biti invalid na mjestu invalida i tko želi biti ubijen od nekoga mulca u mercedesu, svi ustvari želimo biti mulci u mercedesu i svi želimo biti prijatelji gradonačelnika, jer onda će nam sve biti oprošteno... i krivo parkiranje i švercanje u javnom prijevozu i tko zna što još ne... uostalom, ljudi smo, zar ne?
Ima još jedna posebno strašna stvar na radiju. Ali čini mi se da sam na nju pomalo navikla, makar se ugasio refleks groze i ježenja dlačica svom dužinom kičme, a to su nenadjebive izjave bajne nam precjednice. Za razliku od naizgled glupastih voditeljica koje su plaćene da zvuče bedasto i da se krevelje na svaki podražaj, predsjednica zvuči kao da je beskrajno bedasta i glupasta ali, eto, posao je natjerao da mora ispasti pametna i kul i ona se sad našla u najneprirodnijoj situaciji u kojoj je mogla i pokušava se predstaviti kao da zna što radi. I onda se svakih sat vremena na radiju ponavlja njezina kombinacija neprirodnog govora i nepojmljivih bedastoća nakon kojih se nitko ne hihoće. I dok nam širokogrudni gospon gradonačelnik otvoreno nudi uvid pogled u svoj želudac, crijeva i jetrica, predsjednica... ne znam što radi... plaši me, uglavnom.
Oznake: radio radi reda radi
11.03.2017. u 09:32 | 4 Komentara | Print | # | ^godišnjica
Danas je godišnjica. Tako se to zove. U ovo vrijeme prije točno godinu dana otac je odbrojavao svoje zadnje udahe i izdahe u bolničkoj sobi navodno najbolje bolnice u gradu, dakle i u državi. To da je najbolja nedavno sam čula. Ne želim zamišljati kako je u ostalima. Sat i pol negdje prije ovog vremena bila sam mu u posjeti, to ionako više nije bilo posjećivanje njega nego umirućeg tijela koje se nekim čudom, a možda i onom cjevčicom za izbacivanje mokraće, još uvijek labavo drži za život. Posjeta je bila uzaludna, valjda samo da na vlastite oči vidim da je još živ. Tijelo je disalo, jako glasno, škripavo i jako ritmično, usta su bila suha, otvrena, jezik upao, skoren i ispucao, oči suhe poluotvorene, koža tanka, žuta, ledena i suha, jedino je desna ruka bila živa i svaku malo je s njome gestikulirao, kao da nešto objašnjava, kao da slaže stvari na svoje mjesto, upravo bi tako za života činio kada bi nešto poentirao i kada bi se s nečime pomirljivo složio. Još dan prije je upao u takvo stanje, dežurni tehničar objasnio je da se to zove stanje se pogoršalo i da može tako potrajati. Danima, recimo, nitko ne zna. I da može se iz tog stanja vratiti, nitko ne zna. Osim dežurnog tehničara nije bilo nikoga da objasni da to ne može trajati i da budemo spremni. Na današnji dan prije godinu dana isto nije bilo nikoga tko bi mogao reći da to ne može trajati. Bila je samo neka sestra koja je umjesto na medicinsku više ličila na časnu koja se boji priznati da je, eto, taj čas nastupio, nego radije okreće oči prema stropu i sklapa ruke kao da će neka čudesna sila oživjeti polumrtvo tijelo. Uspjela je dodati samo da mu kažem šta imam. Taj dio kažite šta imate proganja još uvijek. Opraštanje s umirućim usrano je tanak jedan led, tko je uopće u stanju pogledati bolesnika u krevetu i objasniti mu da, eto, to je to, da nikad se više neće iz te sobe izvući, i da je taj glupi strop i glupi zid i svi ti nepoznati ljudi posljednje što će gledati. I to posljednje dolazi vrlo skoro. I da, eto, baš nam je bilo lijepo u životu i adje, onda, eto...jbg. I onda se lijepo pokupiti iz sobe i malo mahati s vrata i ostaviti ga da gleda u glupi strop, očajava, plače, što već... Nikad se nismo oprostili. Čak ni tada, kada je bilo više nego jasno da je to posljednje što će od mene možda ipak čuti, ipak nisam. Ponajviše radi drugih ljudi, bilo ih je još troje u toj sobi, sobici budimo realni, bili su svi operirani, vezani za svoje infuzije i vrećice s govnima i mrzili su me, iz njihovih pogleda bilo je jasno da mrze i oca, jer je, umirao eto, već dva dana, jako glasno i nesvjesno drugih, sigurno nisu mogli od njega spavati, a ni miris umiruće osobe na metar od drugog kreveta nije baš najugodnija stvar, koliko god se mučio on sam, toliko su se mučili i oni oko njega, samo što su oni mogli pritom psovati i svašta izgovarati, on je to mogao samo nemoćno slušati i nikako reagirati, tko zna što su značili oni pokreti ruke, možda je objašnjavo da tako mora biti, i da, eto, ipak je on u pravu, ali oni to ne znaju... i tko uopće može izgovoriti nešto intimno i nježno i najdublje u prisustvu drugih ljudi, ja, eto, ne mogu... I nisam se usudila remetiti tok misli, možda bi me čuo, možda bi pokušavao odgovoriti a tijelo ne bi slušalo, možda bi bilo gore, možda bi mu to bilo užasno, najužasnije, nitko ne zna... čitala sam negdje nešto o umiranju u nizozemskoj, kako umirući imaju svoje sobe sa svojim stvarima i kako se s njima obitelj oprašta u toj, nekoj, intimnoj izolaciji, i kako se svi trude umanjiti traume umiranja, to bi trebalo biti nešto prirodno, prirodno kao rađanje, no sve je, izgleda prirodnije negdje drugdje, trava je u nizozemskoj svakako zelenija, to sam vidjela. I umiranje je dostojanstvenije, to sam čitala... Za utjehu mnogi bi rekli da je umro u bolnici, da je to bolje, bolje samo za milamajku, jer to bi je inače satralo, ustvari iz bolnice nikad nije mogao izaći, iz kreveta se nikad nije mogao pomaknuti, rana od operacije mu nikad nije zarasla, zjapila je tako otvorena mjesec dana, tu i tamo bi je zašili končićem naživo, moglo bi se reći da su ga uzeli u bolnicu i nizom pogrešnih proceduralnih poteza nabrzaka namučili i ubili, možda bi poživio duže da nisu, možda bi bilo mučnije, previše je tih možda i uvijek završava s glupim vicem. Život je nakraju samo jedan veliki glupi vic. Trebalo bi mu se smijati. Kad ne bi bilo smiješno samo kada se događa drugima.
Dva sata nakon moje zadnje mučaljive posjete otac je izdahnuo zadnji svoj hropac. U kartonu je zabilježeno 14.10. Onda su došli sa crnom vrećom i prebacili ga u nju. Pretpostavljam da je u sobi nastalo olakšanje i sigurno se čulo par onih hvala kurcu bogu i pičkama materinama. I da su opsesivno zračili. I da su nabrzala promijenili posteljinu i odmah uvalili nekoga novoga. Tog nekoga novoga vidjela sam drugi dan. Bio je rumen i veseo, cijela soba je bila ispunjena veseljem i optimizmom, za razliku od onih namrgođenih lica prethodnih dana... I bilo je nešto u tim procedurama, sestra mi je objasnila da je otac preminuo jučer u 14.10 i da oni nikad ne zovu obitelj jer ne znaju tko će se javiti na telefon, nego da oni šalju telegrame. Iako smo ih mi molili i sestre su zapisale moj broj mobitela, upravo zato jer se na moj mobitel mogu javiti samo ja, i upravo zato jer očekujem takvu vijest i nisam srčani bolesnik. Namjesto toga oni su poslali telegram ravno milojmajci što smo željeli svakako izbjeći. Jer njeno zdravlje nije više doraslo ni telefonima ni telegramima. Što reći nego srećom, poštar je zvonio na parlafon u osam navečer a ona se nije bila u stanju javljati. Dočekao me drugo jutro bijeli papirić u njezinom poštanskom sandučiću.
Na kraju, što reći o gubitku oca, recimo ono, pravog oca, koji nije bio zlostavljač u bilokojem obliku, nije bio netko kome možeš cijeli život zamjerati i predbacivati, nego, prava, prava, rijetko kvalitetna osoba, možeš reći da svijet bespovratno postaje jedno praznije i siromašnije mjesto, par nijansi mračnije i ustvari ne možeš ni naći riječi kojima se to može... O gubitku oca na ovakav način može se reći puno više o svijetu, puno više bespovratno nagrđenih stvari o gradu, zemlji, ljudima, ponajviše ljudima, isključivo ljudima, svijet zaista postaje jedno sve grđe i grđe mjesto, i kao da se ne čini više velikim gubitkom otići s njega... i eto, makar nešto pozitivno.
Oznake: oprosti
04.03.2017. u 13:13 | 6 Komentara | Print | # | ^