Ipak sam krenula, onako kako i inače krećem, prvo se odlučujem, odlučujem, odlučujem, mjesecima, onda se odlučim, izaberem dan, i onda ga prebacim na neki novi dan, i onda krenem, i onda dodjem na mjesto, vidim mjesto, vidim ljude i onda se okrenem i pobjegnem glavom bez obzira, i onda pustim da prodje još nekoliko dana, i onda mi je lakše zbilja krenuti jer makar znadem gdje treba doći i kako to izgleda. Kod nas sve izgleda nekako žalobno, turobno, zapušteno i sklepano, i svi ti klubovi za trčanja, veslanja, plivanja i raznorazna olimpijska anja, zgurani su u neke raspade izgrađene još u onoj, onomad davno već raspadnutoj Jugoslaviji, i otad se ništa nije gradilo i ne preostaje nam uostalom ništa drugo nego okupljati se u tim oljuštenim zdanjima i zvati ih svlačionicama i klupskim mjestima. Pa sam se tako skupila na mjestu okupljanja, platila članarinu i čekala na pokret. Ustvari je sve to samo borba s egom, ta ideja da se trči u nekom pionirskom redosljedu dva sa dva i da ti netko diktira tempo i govori šta da radiš, sve je to razlog zašto je muškarcima puno teže jer tko njima bu kaj govoril kaj buju oni delali, pa je tako prvi trening prošao u presporom i prelaganom trčkaranju i pogledu na ženske guzice u tajicama, vjerojatno isti osjećaj kojeg ima zadnji konj u četveropregu samo što ovaj ispred njega nema tajice, ali oblik je sličan. Okruglasto i trese se. Sve u svemu, izaziva sreću, čak i to kratko polagano trčkaranje u najsporijoj grupi u koju se sam man uguzinjala e da se ne bi pretrgla. Svidja mi se rastezanje najveć od svega. Baš prija. I svidja mi se jer mi je trčanje po nasipu oduvijek bio najdraži dio zagreba. Nadam se da se gradonačelnik neće nikad dočepati nasipa i činiti od njega nešto što imaju svi drugi gradovi. Asfalt i ogradu. Fuj. Barem ovo neko vrijeme dok još mogu trčati, a poslije, koga briga za druge, naravno.
Proljeće stiže, svi problemi s njim takodjer, umori, vrtoglavice, nemiri, baš me zanima koliko ću ustrajati, zaboravih reći i da idem na neku yogu, utjerala sam se u ritam koju imaju djeca najambicioznijih roditelja, svaki dan nešto, petak mi je jedini slobodan, ali i to tek nakon četiri popodne jer se još uvijek nisam usudila dati otkaz, nema se vremena za gluvarenja, primjetila samo da razina energije raste zajedno s ovih par treninga, curi i nestaje bez njih, za početak čudno, kasnije ćemo vidjeti, čini se da nemam više izbora, milamajka kaže da moram prvo pitati doktora smijem li uopće trčati jer je za moje godine primjerenije malo brže hodati, usran je taj njezin život prepun strahova, moj strah je ako se sada ne pokrenem da ću se nepovratno strmoglaviti nizbrdo, ni jedno ni drugo nije dobro, to kad su strahovi pokretači nije baš dobro... primjetih i da se jačanjem tijela smanjuju strahovi, banalno ali funkcioniše...
Post je objavljen 18.03.2017. u 10:27 sati.