bogočevi i sinovi
Još uvijek radim i još uvijek na poslu radi radio, uglavnom mi smeta, ali pomaže da ljudi manje pričaju, pa mi onda dobro dođe osim kad i na radiju počnu pričati. Kad ti kolega trkelji onda ga možeš ignorirati pa uglavnom zašuti, i radio možeš ugasiti ako si s njim jedan na jedan, ali kada riskiraš da troje ljudi počnu nešto pametovat, onda radije trpiš radio. Na radiju su posebno iritanti voditelji, njihov je posao da budu duhoviti, i to moraju pod svaku cijenu, a kad nešto moraš pod svaku cijenu onda zajebi kvalitetu, voditeljice su posebno onda iritante, jer se nasilno smiju, cerekaju, kao, podižu atmosferu svojim dobrim vibrama, a samo ispadaju naporno glupe jer se smiju ničemu, iza svake besmislene riječi slijedi neki hahahihi, voditelji se zato trude biti alfa mužjaci, trude se biti kuuuul, da mi je barem jednom čuti neku vodteljicu koja je kul i koja se ne krevelji u prazno i ne radi gusku od sebe, na radio Rijeci su imali voditeljicu koja se nije kreveljila, čitala je vijesti uglavnom, i to na talijanskom jeziku uglavnom, nije imala ni najmanji razlog za krevelj, ali je zato imala najhrapaviji i najdublji glas na svijetu, jedan od onih koj dnevno pretrpi tri kutije cigareta, i nju bih mogla slušati zauvijek. Vrckave voditeljice koje visokim tonovima hihoću u prazno ne mogu slušati nikad. U osam ujutro posebice nikad. I žene, općenito, koje se cijelo vrijeme smijulje svojim nimalo smiješnim riječima me iscrpljuju do besvijesti. Muškarci to rijetko rade, nikada, ustvari. Od njih se očekuje da budu pametni i kuuuul, od žena se očekuje da budu glupačice i svi se trude ispunjavati očekivanja. Možda negdje ipak postoji neka kultura kul žena. Njihovi muškarci mora da su skroz uzasrani. A možda su oni ti kojima se tolerira bedastoća i veliča ljepota...
Osim vonabi duhovitih voditelja na radiju se može nabasati na još jedan užas, a to su političari. Političar dadne neku izjavu i ta se izjava ponavlja svakih sat vremena i to se pretvara onda u onaj jedan repetitivni događaj koji se emotivno urezuje u moždine i s kojim se puno teže boriti nego s potplaćenim hihotićima. Možda zato jer su preplaćeni. Možda zato jer kakti rade o našim glavama. Možda zato jer jedva podnošljivo glupasta i hihotava voditeljica zvuči mudrije i pametnije i zdravije od bilokojeg političara koji daje izjavu. Možda zato jer u zadnje vrijeme svi političari zvuče kao da su ih ulovili negdje u polju i malo izvukli sa strane e da bi dobili uvid u to što lokalni seljaci misle o situaciji u svijetu i okolici. To bi onda značilo da se situacija u zadnje vrijeme izmijenila na gore, ali onda, eto, onda dođe gospon Bandić, situacija koja svakako nije od jučer i onda krene... poučno je, ustvari, slušati gospona Bandića, daje uvid nama rijetkima koji ne spadamo u taj njegov milje, otvara nam skroznaskroz pogled u jedan nedokučivi svijet, tako velikodušno i bez srama, kao ono kad dođeš kod nekog u goste a taj te odmah provede kroz kuću, evo spavaće, evo hodnik, evo kupaona, evo prljave gaće, slobodno ih ponjušite, sve na izvolte i sve bez srama. I objašnjava tako Bandić pomirljivo plačnim glasom kako se, eto, svakome čovjeku može dogoditi loš dan, ono, malo se zamisli, jelte, ne gleda što radi, pa, eto, ne pogleda ni gore ni dolje, i hop, eto ga parkiranoga na mjestu invalida. I, ni kriv ni dužan, a ono, ispadne da je kriv. Nije li to nepravda? Naravno da jest, i tu nastupa bogotac gradonačelik i tom čovjeku oprašta tu nepravdu. On je taj ON koji je iznad zakona i može ispraviti svaku nepravdu. Malo je, čini se premalo nas koji ne pripadamo tom miljeu, ali to je to, taj svijet u kojem se neki mulac zamisli, napije, nadrogira, sjedne u auto, ne pogleda ni gore ni dolje, i hop, eto par mrtvih ljudi. I onda nastupa neki bogotac koji pomirljivo plačnim glasom objašnjava da je dijete imalo loš dan, zamislilo se, nije pogledalo ni gore ni dolje, i da jebiga, nećemo ga sad valjda kazniti. Pa svakome se može desiti da ubije nekoga. A prvi put mu je, nije htio... I naravno... I naravno, tko želi biti invalid na mjestu invalida i tko želi biti ubijen od nekoga mulca u mercedesu, svi ustvari želimo biti mulci u mercedesu i svi želimo biti prijatelji gradonačelnika, jer onda će nam sve biti oprošteno... i krivo parkiranje i švercanje u javnom prijevozu i tko zna što još ne... uostalom, ljudi smo, zar ne?
Ima još jedna posebno strašna stvar na radiju. Ali čini mi se da sam na nju pomalo navikla, makar se ugasio refleks groze i ježenja dlačica svom dužinom kičme, a to su nenadjebive izjave bajne nam precjednice. Za razliku od naizgled glupastih voditeljica koje su plaćene da zvuče bedasto i da se krevelje na svaki podražaj, predsjednica zvuči kao da je beskrajno bedasta i glupasta ali, eto, posao je natjerao da mora ispasti pametna i kul i ona se sad našla u najneprirodnijoj situaciji u kojoj je mogla i pokušava se predstaviti kao da zna što radi. I onda se svakih sat vremena na radiju ponavlja njezina kombinacija neprirodnog govora i nepojmljivih bedastoća nakon kojih se nitko ne hihoće. I dok nam širokogrudni gospon gradonačelnik otvoreno nudi uvid pogled u svoj želudac, crijeva i jetrica, predsjednica... ne znam što radi... plaši me, uglavnom.
Oznake: radio radi reda radi
11.03.2017. u 09:32 | 4 Komentara | Print | # | ^