godišnjica
Danas je godišnjica. Tako se to zove. U ovo vrijeme prije točno godinu dana otac je odbrojavao svoje zadnje udahe i izdahe u bolničkoj sobi navodno najbolje bolnice u gradu, dakle i u državi. To da je najbolja nedavno sam čula. Ne želim zamišljati kako je u ostalima. Sat i pol negdje prije ovog vremena bila sam mu u posjeti, to ionako više nije bilo posjećivanje njega nego umirućeg tijela koje se nekim čudom, a možda i onom cjevčicom za izbacivanje mokraće, još uvijek labavo drži za život. Posjeta je bila uzaludna, valjda samo da na vlastite oči vidim da je još živ. Tijelo je disalo, jako glasno, škripavo i jako ritmično, usta su bila suha, otvrena, jezik upao, skoren i ispucao, oči suhe poluotvorene, koža tanka, žuta, ledena i suha, jedino je desna ruka bila živa i svaku malo je s njome gestikulirao, kao da nešto objašnjava, kao da slaže stvari na svoje mjesto, upravo bi tako za života činio kada bi nešto poentirao i kada bi se s nečime pomirljivo složio. Još dan prije je upao u takvo stanje, dežurni tehničar objasnio je da se to zove stanje se pogoršalo i da može tako potrajati. Danima, recimo, nitko ne zna. I da može se iz tog stanja vratiti, nitko ne zna. Osim dežurnog tehničara nije bilo nikoga da objasni da to ne može trajati i da budemo spremni. Na današnji dan prije godinu dana isto nije bilo nikoga tko bi mogao reći da to ne može trajati. Bila je samo neka sestra koja je umjesto na medicinsku više ličila na časnu koja se boji priznati da je, eto, taj čas nastupio, nego radije okreće oči prema stropu i sklapa ruke kao da će neka čudesna sila oživjeti polumrtvo tijelo. Uspjela je dodati samo da mu kažem šta imam. Taj dio kažite šta imate proganja još uvijek. Opraštanje s umirućim usrano je tanak jedan led, tko je uopće u stanju pogledati bolesnika u krevetu i objasniti mu da, eto, to je to, da nikad se više neće iz te sobe izvući, i da je taj glupi strop i glupi zid i svi ti nepoznati ljudi posljednje što će gledati. I to posljednje dolazi vrlo skoro. I da, eto, baš nam je bilo lijepo u životu i adje, onda, eto...jbg. I onda se lijepo pokupiti iz sobe i malo mahati s vrata i ostaviti ga da gleda u glupi strop, očajava, plače, što već... Nikad se nismo oprostili. Čak ni tada, kada je bilo više nego jasno da je to posljednje što će od mene možda ipak čuti, ipak nisam. Ponajviše radi drugih ljudi, bilo ih je još troje u toj sobi, sobici budimo realni, bili su svi operirani, vezani za svoje infuzije i vrećice s govnima i mrzili su me, iz njihovih pogleda bilo je jasno da mrze i oca, jer je, umirao eto, već dva dana, jako glasno i nesvjesno drugih, sigurno nisu mogli od njega spavati, a ni miris umiruće osobe na metar od drugog kreveta nije baš najugodnija stvar, koliko god se mučio on sam, toliko su se mučili i oni oko njega, samo što su oni mogli pritom psovati i svašta izgovarati, on je to mogao samo nemoćno slušati i nikako reagirati, tko zna što su značili oni pokreti ruke, možda je objašnjavo da tako mora biti, i da, eto, ipak je on u pravu, ali oni to ne znaju... i tko uopće može izgovoriti nešto intimno i nježno i najdublje u prisustvu drugih ljudi, ja, eto, ne mogu... I nisam se usudila remetiti tok misli, možda bi me čuo, možda bi pokušavao odgovoriti a tijelo ne bi slušalo, možda bi bilo gore, možda bi mu to bilo užasno, najužasnije, nitko ne zna... čitala sam negdje nešto o umiranju u nizozemskoj, kako umirući imaju svoje sobe sa svojim stvarima i kako se s njima obitelj oprašta u toj, nekoj, intimnoj izolaciji, i kako se svi trude umanjiti traume umiranja, to bi trebalo biti nešto prirodno, prirodno kao rađanje, no sve je, izgleda prirodnije negdje drugdje, trava je u nizozemskoj svakako zelenija, to sam vidjela. I umiranje je dostojanstvenije, to sam čitala... Za utjehu mnogi bi rekli da je umro u bolnici, da je to bolje, bolje samo za milamajku, jer to bi je inače satralo, ustvari iz bolnice nikad nije mogao izaći, iz kreveta se nikad nije mogao pomaknuti, rana od operacije mu nikad nije zarasla, zjapila je tako otvorena mjesec dana, tu i tamo bi je zašili končićem naživo, moglo bi se reći da su ga uzeli u bolnicu i nizom pogrešnih proceduralnih poteza nabrzaka namučili i ubili, možda bi poživio duže da nisu, možda bi bilo mučnije, previše je tih možda i uvijek završava s glupim vicem. Život je nakraju samo jedan veliki glupi vic. Trebalo bi mu se smijati. Kad ne bi bilo smiješno samo kada se događa drugima.
Dva sata nakon moje zadnje mučaljive posjete otac je izdahnuo zadnji svoj hropac. U kartonu je zabilježeno 14.10. Onda su došli sa crnom vrećom i prebacili ga u nju. Pretpostavljam da je u sobi nastalo olakšanje i sigurno se čulo par onih hvala kurcu bogu i pičkama materinama. I da su opsesivno zračili. I da su nabrzala promijenili posteljinu i odmah uvalili nekoga novoga. Tog nekoga novoga vidjela sam drugi dan. Bio je rumen i veseo, cijela soba je bila ispunjena veseljem i optimizmom, za razliku od onih namrgođenih lica prethodnih dana... I bilo je nešto u tim procedurama, sestra mi je objasnila da je otac preminuo jučer u 14.10 i da oni nikad ne zovu obitelj jer ne znaju tko će se javiti na telefon, nego da oni šalju telegrame. Iako smo ih mi molili i sestre su zapisale moj broj mobitela, upravo zato jer se na moj mobitel mogu javiti samo ja, i upravo zato jer očekujem takvu vijest i nisam srčani bolesnik. Namjesto toga oni su poslali telegram ravno milojmajci što smo željeli svakako izbjeći. Jer njeno zdravlje nije više doraslo ni telefonima ni telegramima. Što reći nego srećom, poštar je zvonio na parlafon u osam navečer a ona se nije bila u stanju javljati. Dočekao me drugo jutro bijeli papirić u njezinom poštanskom sandučiću.
Na kraju, što reći o gubitku oca, recimo ono, pravog oca, koji nije bio zlostavljač u bilokojem obliku, nije bio netko kome možeš cijeli život zamjerati i predbacivati, nego, prava, prava, rijetko kvalitetna osoba, možeš reći da svijet bespovratno postaje jedno praznije i siromašnije mjesto, par nijansi mračnije i ustvari ne možeš ni naći riječi kojima se to može... O gubitku oca na ovakav način može se reći puno više o svijetu, puno više bespovratno nagrđenih stvari o gradu, zemlji, ljudima, ponajviše ljudima, isključivo ljudima, svijet zaista postaje jedno sve grđe i grđe mjesto, i kao da se ne čini više velikim gubitkom otići s njega... i eto, makar nešto pozitivno.
Oznake: oprosti
04.03.2017. u 13:13 | 6 Komentara | Print | # | ^