madeleine uputnica

U ono doba kad su postojale neke stambene zadruge, pa se dijelili neki krediti, pa su moji starci bili mladi, mladi otprilike kao ja sada, pa su krenuli u zadrugu i podigli neki kredit i pokrenuli svoj vlastiti i osobni projekt izgradnje kuće. Pa smo preselili onda iz turobno čarobnog turističkog naselja i minijaturnog stančića u njemu, u grad. Pravi grad - selo moje malo.
Stambena zadruga kupila je/imala/dobila, nešto od navedenog, zemljište kraj bolnice, sravnila borovu šumicu, i tamo gradila svoje kuće u nizu. Dugački nizovi su to bili. Dugi i neravni, kao kineski zid. Drugar slikar u kojeg sam godinama bila nesretno i silno zaljubljena, rekao je onda da su ti nizovi nešto tako jako, jako grdo, i da bi on u njima najradije porušio sve zidove i onda u tom tunelu rastegao platno od početka do kraja, i onda unutra slikao i da bi to onda bilo fenomenalno. Stometarska slika na platnu.
A ja sam samo šutjela i nikad priznala da moji nemaju ukusa, jer su kupili jedan krajičak od tog ružnog niza.
To onako kako samo zaljubljeno dijete zna šutit i patit.
A moji, sami po sebi, nisu baš ni bili jako složni oko te kuće.
Milamajka je htjela samostalan objekat, da joj nitko ne prdi, smrdi i ne prilazi, otac je zapeo za nizove, jer u nizovima imaš susjede na koje se uvijek možeš osloniti.
Nije on bio kriv, skrojili su ga nekako, od one nesretne kombinacije socijalističkog društva i strogo katoličkog odgoja, naučenog da nije dobro da se strši i razmeće. Ni u duhovnom, a ni u materijalnom pogledu. Bog kažnjava razmetljivce, a drugovi isto.
I tako smo nekako zapeli u tom roubau nizu. S veselom mogućnošću za podizanjem kredita i još većem veselju nad dinarom koji bespomoćno devalvira, i još k tome, roditelje je dopao slatki zadatak organizacije roubau objekta.
Roubau, roubau, baš mi se sviđa ta riječ.
Pa su oni tako to sve nešto, u svom svojem iskusnom neznanju, isprojektirali.
Pa smo tako dobili i neka besmislena dupla vrata, koja iz jednog hodnika vode u istu prostoriju, za koja je otac svima objašnjavao da će tu jednog dana unuci trčati u krug, i još neki prozor, koji iz kuhinje gleda u dnevni boravak, to je za objašnjenje imalo svjetlo... valjda... a cijela pozicija grdog niza objašnjavala se fenomenalnom blizinom bolnice, koja će im, u ono doba nezamislivo, ali u nekoj budućnosti projicirano, sasvim sigurno puno, puno jednog dana, kada budu stari i umorni, trebati.
U svemu tome, našao se i jedan apartman u prizemlju, koji bi isto tako mogao poslužiti, kad jednog dana završe u kolicima, i više ne budu mogli preko svih onih silnih stepenica, koje zgusnute kućice u, skoro pa holandskom, nizu, neminovno potrebuju.
I danas...
Ona jedna besmislena vrata zagrađena su s jedne strane ormarom, s druge sam ih ofarbala u boju zida, da bude onako, estetski lijepo, onaj zid s prozorom usred stana je srušen, više ništa ne stoji na putu između kuhinje i dnevnog, unuci ne trče u krug i ne lupaju besmislenim viškom vratiju, tješim samu sebe lažima da, ionako bi im, ovako starima i čangrizavima išli na živce i samo smetali, a bolnica... bolnica je tu. Milamajka svaku malu završi na hitnoj, i onda ju voze u Pulu, otac pored bolnice jednom tjedno ima druženja invalida, pa se tamo tješi kako njemu ipak nije najgore na svijetu, jer, makar, nije u kolicima, i one stepenice još uvijek može pobijediti.
A ja se na svoje preglede internetom naručujem po bolnicama u Zagrebu, pa se prisjećam onda, tako, malo, tog davnog vremena kad su moji starci bili mladi, otprilike kao što sam ja sada, i onoga, kako su se silno veselili svojem budućem životu u neposrednoj blizini doma zdravlja...

23.03.2013. u 19:57 | 10 Komentara | Print | # | ^

van kolosijeka

Prepisalo mi Azimed, reče moj novi mladi nježni doktor da to je kao Sumamed, na Azimedu piše da Pliva, a Sumamed, sjećam se, to je bilo revolucionarno otkriće za sve nas penicilinske alergičare, koje su od dosadnih nasrtaja gnojnih angina rješavali jedino čupanjem krajnika.
Ili to, ili šuti i pati.
No, s obzirom da su mojoj milojmajci krajnici iščupani u osmoj godini života, i ona je to zapamtila kao najttraumatičniji događaj iz djetinjstva, traumatičniji i od operacije ćoravog creva na živo, to valjda jer sa crevom je dogurala do dvajsprve, pa su je tek onda izrezali, pa se to više ne broji pod djetinjstvo, uglavnom, onda je ona odlučila da je za mene puno bolje da šutim i patim, nego da me traumatiziraju samu u tamo nekoj šugavoj bolnici. Pa su meni iz djetinjstva ostale traume tipa: sva djeca idu na more i igraju se, a ja ne mogu gutat jerbo me gnojavi krajnici oće ugušit. Pa je onda tu bila neka crvena tekurčina sa slovom X u nazivu etikete, pa se to sve nešto grgljalo i ispiralo, kakti. I obavezne zabrane sladoleda, hladne vode, hladnih napitaka, i ostalih sitnih dječjih bezbrižnosti.
Sad je milojmajci žao. Zove me svaki dan i raspituje o zdravlju, i jel mi bolje gore, jel mi bolje dole.
Dosadna je i lažem da mi je posvuda i skroz bolje. Da ne krvarim dole i da mi je super gore. I da me niš ne boli. To ne lažem, stvarno me niš ne boli, nije me ni boljelo, pa čak ni to grlo od kojeg se mladi nježni doktor grozio i pitao da li boli, nije boljelo. Samo malkoc smetalo.
I ništa me nigdje ne boli, samo sam sva slabašna u stilu sasušenog listića na jesenjem povjetarcu.
No, sad je kakti sve u redu. Našla sam doktore, dobila lijekove, i skoz sam legalno na bolovanju, savjest mirna čista, ovce na broju.
Pijem svaki dan po jednu plavu tableticu i nemam erekciju.
Čudim se njezinom plavetnilu, ne sjećam se da je sumamed baš bio plav... ali se sjećam da to nešto sa Sumamedom ima veze s procvatom Plive, i da je onda sve nešto ošlo u kurac, i mnogi su koje poznam dobil nogunaulicu iz te plave Plive.
Sad se, skoro svaki dan vozim na posao pokraj te iste Plive. Osjećam se blisko s njom. Sumameda radi, ponajviše.
Jbg, oduvijek mi je bilo nekako lakše osjetiti bliskost sa zgradama, logotipima i tableticama, nego s ljudima, valjda.
Asocijalni poremećaj svoje vrste.
Da, i u tom stilu, na dan kada se bude igrala ona najvažnija od svih primitivnih stvari na svijetu, ja ću svakako navijati za Srbiju. Da debelo pobijedi i ušutka sve retarde koji se lože bombama i petardama, e da bi proslavili to svoje čoporativno i uzajamno milovanje... Pa nek onda oni srpski retardi zagorčavaju život svojim normalnim, tihim i pristojnim ljudima. Nek si bacaju bombe i raznose batrljke.
Dok ovdje vladaju blaženi mir i tišina... ma milina...

19.03.2013. u 14:09 | 8 Komentara | Print | # | ^

ostrugana

Bila sam u posjeti vlastitoj maternici. Ustvari, ne ja, nego neke cijevi i neka kamerica. Pa se svinjčasto rozasta maternica ukazala na ekranu. Zajedno s ona dva tunelčića, jedan lijevo, drugi desno, a nigdje nikakvog vlakića. I našle su se tamo sa strane neke bjeličaste nakupine nečega, pa je neko veliko svrdlo to nešto strugalo, veliko je to sve bilo na velikom ekranu, minijaturno u tom nekom našem, nama stvarnom svijetu. Pa mi je onda bilo slabo. Što od krivljenja vrata e da bih mogla blejati u taj ekran iznad glave, što od temperature koju nisam uspjela skinuti, što od trodnevnog iscrpljivanja tom dosadnom virozom, što od te neke neugodne boli od struganja i sve te količine vode, koja je, kakti, trebala sve to učiniti lakšim i bezbolnijim.
Gospodin doktor je rekao da je to nešto moje sastrugano samo neka patetična nakupina nečega, i da mi, po njegovom stručnom mišljenju, ne bi trebala uzrokovati tolike probleme, nego da on uzroke sluti u podmukloj štitnjači i nekim tamo prolaktinima. Gospodin Gugel je rekao da prolaktini mogu biti povišeni i sniženi. Kad su povišeni onda ukazuju na bolesti bubrega i dojke, kad su sniženi, onda ukazuju na karcinom dojke i hipofunkciju štitnjače. Drago mi je da je gospodin doktor prolaktine povezao samo sa štitnjačom. Još mi je draže da postoji gospodin Gugel, tako da nikad nemrem zaboravit da se cijeli život samo svodi na kroničan strah od smrti. Gospođa medicinska sestra rekla je da sam super, i onda otrčala po papirnate ručnike da ne zakrvavim svoju putanjicu od stola do paravana, a gospodin mužjak je u čekaonici ostao zapanjen činjenicom da mogu hodati bez ičije pomoći. Onda smo platili i otišli. Svezajedno, od ulaska u polikliniku do izlaska prošlo je dvajsetak minuta. Brzo i učinkovito. Volem.
Ona patetična nakupina nečega je otišla na analizu, a meni je u amanet ostala uputnica da se dalje ispitujem i istražujem.
S jedne strane silno olakšanje da se barem ovo prvo, nakon toliko godina natezanja, počelo rješavati, s druge strane, ejebiga, ako nije to problem, šta mi to niste prije znali reć? S treće strane, krhko je to znanje.
Neznanje zato u vječitoj stabilnosti.

16.03.2013. u 09:35 | 7 Komentara | Print | # | ^

Godišnje bolovanje

Ležim doma bolesna. Ustvari, nisam skroz bolesna, malo me napalo na glasnice i kašljala bih al ne mogu, no, više me ubilo to što sam se probudila u četr jutro, pa mi je bilo vruće, pa mi je bilo hladno, pa vruće, hladno, vruće, hladno, vruće, hladno, sve tako do šestipol. Kad sam se odlučila ustat i kupat.
Pa mi je onda bilo vruće.
Pa mi je zujalo u ušima.
Pa mi je postalo muka od ideje da sad još moram ić van, pa na vlak, pa onda osam sati rmpati u podrumu. Tako nenaspavana i nenakašljana. Pa mi se još više smučilo kad sam se sjetila kako mužjak bez problema ostane doma i od manje gorih stvari. Ne mora zato otvarati bolovanje i raditi drame.
Kod mene na poslu se isto ne otvara bolovanje za jedan dan.
Ali se zato iz evidencije briše jedan dan godišnjeg.
Ko mi kriv kad se nisam zabila u državno, dok još država ni propala.
Pa sam stoga i zato danas na godišnjem.
Uživam u pogledu na sivo zagrebačko nebo i popišane zagrebačke krovove. Kažu da će snijeg večeras.
Bježim od te vanjštine u nutrinu ekrana.
Pravo tetkinsko surfanje po amazonu. Te kupila bih ovo, te ono, te stvarno ima krasnih krpica tamo vani.
Po krasnim cijenama, naravno.
Kod nas u dućanima, neeee, to neko samo smeće.
Ali zbilja.
Natjeravala sam samu sebe neko vrijeme amantaman iza nove godine, hodala jednom tjedno po siticentru, i redovno se vraćala kući pokisla i nesretna. Oke, dobro, kupila sam blatobran za biciklo.
Ako nam ukinu dosadnu carinu i carinici nam postanu još neke brojke na birou, e, onda ću ostatak lijepe naše zdušno uništavati kupovanjem preko amazona.
Sve ću kupit, sve, sve, sve...
A zaradit... isto nekako, da, naravno.
Moj posljednji posao na crno nije mi nikada plaćen. Ustvari, jest, ali frajer koji mi je trebao predat plaju, i uzet sebi proviziju, uspio je sve spičkat. Što samo znači da nije neka lova. Mužjak kaže da je možda narkoman, jer tako se samo narkomani izvlače, muljaju i zavlače. Ja sam nekako sigurna da nije. Da je samo kreten. ili, samo običan hrvat. Tipičan pripadnik race koja na stare dugove potroši novce koje uopće nema, jer je netko obećao nove novce i onda od praznih obećanja i još praznije glave dobije samo nove dugove.
Pa mi sada duguje pare.
A ja dugujem hazezeou za dopunsko osiguranje. To jer su mi upisali krivu adresu, pa su si sami krivi.
Bačene pare.
Za dva dana imam dogovoren zahvat. U privatnoj poliklinici, naravno.
Zato sam i uzela godišnji danas. Da se ne razbolim skroz pa da zahvat propadne. To jer su ti ginekološki zahvati mogući samo par dana u mjesecu. Propadne termin, pa čekaj još mjesec dana. Pa još mjesec, pa evo nam godišnjih, pa tako, mjesec po mjesec i nakupe se godine.
Dopunsko još neću otkazat. To tek poslije autopsije, biopsije, čega već... ili neću. Otkazat.
Bumo vidli.
Ubit ću bzvz još jedan dan života, kako stvari stoje... idem, onda, nešto... oprat robu, sredit suđe, donijet si svu ratnu opremu u krevet pa čekirati natječaje... otužno je kako se više možeš osloniti na to da će ti biti plaćen poslić za nekog frajera/frajlu iz Libije ili Kambođe ili trifinepripizdine, nego da će ti platiti netko koga osobno poznaš...
Prije neki dan nam je na poslu razbijen auto i pokradeno nešto para i svi dokumenti.
Trenutak nepažnje.
Poslalo nam policiju da nas pita kako se zovemo, gdje živimo i jesmo li nešto čuli ili vidjeli.
Policajci još mirišu na majčino mlijeko.
Nose pištolje i sve to.
Nismo ništa čuli ni vidjeli.
Radili svako svoja posla.
Polako, ali sigurno, pretvaramo se u siromašku američku četvrt...




Oznake: ke ke

13.03.2013. u 10:24 | 6 Komentara | Print | # | ^

Javno mnijenje, man`te se mene...

Kada bi Bog postojao, i kada bi bio svemoguć, i kada bi određivao naše sudbine a bez da nas o tome išta pita, onda, pa valjda, mu onda neki tamo prezervativ, ili neka tamo kontracepcijska pilula, ili flaster, ili pa da, čak ni apstinencija, kao što je slučaj svete djevice Marije već dokazao, onda mu, dakle, ništa od svega toga ne bi predstavljalo problem, ako je već zamislio da dotična ženka mora zatrudnit.
Ako joj je tako suđeno i ako je Bog olmajti tako htio.
Pa stvorio je nebu, zemlju i sva čudesa, pa odakle ikome normalnome ideja da mu jedan komad gumice može omesti planove?
Pa tako nešto može povjerovati samo netko tko u njegovu svemogućnost, u najmanju ruku, sumnja.
Pa jel to onda ironija, parodija, sarkazam, idiotizam, ili kako uopće nazvati navadu božjeg puka da svojim djelovanjem tako besramno umanjuje veličanstvo božjeg postojanja? Odakle samo raznoraznim apotekarkama i doktorkama ideja da su one jače od Boga, i da će one djelovati tamo gdje taj njihov siroti Bogo ne može?
Najjednostavnije rečeno, svi koji propovjedaju da se kontracepcija ne smije koristiti jer ona Bogu smeta, ti isti samo poručuju kako oni u tog Boga ništa ne vjeruju.
Jerbo, kad bi vjerovali da je Bog svemoguć, onda ne bi imali ništa protiv kontracepcije.
Jer, naravno, Bog je jači od svega, pa tako i od nategnutog komada gumice.
Ali ne.
Netko je reko, drugi ga slijepo poslušaše i ništa ne mišljaše.
Božje ovčice.

Napala me sad, nedavno, kolegica, žena i majka, da što ja, kao iskusna nemajka, mislim o seksualnom odgoju u školi.
Pa sam joj, u svoj svjojoj opuštenosti nebrižne nemajke, objasnila da bih uvijek odabrala imati višak nego manjak informacija. I da je za djecu valjda bolje da znaju više nego manje. Neznanje držim uvijek opasnijim od znanja. Zato djecu i maltretiramo s tim školama, na kraju krajeva. A to što je netko zamislio da su neke informacije neprimjerene za neku dob, to je isto malo neprimjerena misao, jer što onda učiniti sa svim tim golim pičkama koje vrište sa svake reklame, mašu golim sisama sa svakog ekrana, iskaču iz svake paštete, i nitko se ne pita da li bi takvi prizori mogli uništiti djetinjstvo neokaljanog djeteta, i hoćemo li, djece radi, takve prizore strogo zabraniti, i onda dječje dobrobiti radi, svi živjeti u nekoj šarenoj slikovnici sa zekama i medama ...
Pa se brižna majka složila samnom, ali dodala kako su oni njoj objasnili da će djecu u školi nagovarati da budu homoseksualci, jer da je onaj amir što je pisao knjige homoseksualac, i da su je poplašili da je sve to isplanirano da uništi njihovu dječicu i istrijebi našu naciju.
I da sad ne zna što da misli.
I da svaki puta kada priča samnom, ona se složi samnom, ali onda kada priča s poplašivačima, onda povjeruje njima. Jerbo su poplašivači jako poplašeni i jako su upleli svoje emocije, daklem, jako su uvjerljivi.
I da je, nakraju, od svega toga, luda, jer ne zna što da misli, a da se sad potpisuju neke peticije protiv seksualnog odgoja, jer će od istoga, tako joj rekoše, djeca postati homoseksualci, i oni, brižni roditelji, moraju svim silama spašavati svoju djecu od tog zla.
Pa bi ona najradije odabrala opciju kako misli većina.
Kako misli većina...
Drugi dan se vratila s potpisivanja, i svečano objavila da ona nije potpisala. Ali da je većina roditelja potpisala. I da je pričala s njima, a svi su joj redom rekli da oni ne znaju što da misle, pa su se odlučili odlučit kako misli većina.
Kako misli većina....
Božji voleki.


Oznake: se ne vide u magli

10.03.2013. u 12:42 | 21 Komentara | Print | # | ^

Mami si čestitaj...

Prezirem taj dan žena. Oduvijek. Još od malena, kad bi me određivali kao neku buduću ženu, činilo mi se kao da mi samo obilježavaju neko buduće sranje.
Dobro mi se činilo, naravno.
Stvari su uvijek onake kakima se čine onima kojima se čine.
Dandanas taj dan žena čini mi se ko neko licemjerno komemorativno sranje.
Trenutak da se prisjetimo potlačenih i da im kažemo, svaka čast, znamo mi da ste tu, nismo vas zaboravili, evo vam cvijetak, to vas veseli, to vama treba...
A sutra nazad na svoje mjesto.
Kurve, drolje i babetine...

Oznake: si nosi doma

08.03.2013. u 19:00 | 12 Komentara | Print | # | ^

osvrt skoro pa literarni

Ponekad, pišem kad me nešto jako boli i smeta i uznemiruje pa se moram toga nečeg riješiti, pa onda napišem i bude bolje. Ponekad, poslije tog bolje, bude gore kada dan poslije pročitam kako sam se pretjerano nasrala, i da možda nije baš tako grozno kako mi se čini.
A ponekad, probudim se tako sva puna sebe i svoje pameti, pa se moram onda i toga riješiti.
Pa opet nešto naserem.
Pa mi poslije opet bude gore.
Uvijek tako neko sranje.
Danas je isto jedan dan.
Došlo je toliko prizivano sunce. Nakon svih tih beskrajno sivih dana naguranih u mjesece.
Došlo, i odmah mi naturilo prljave prozore i gomilu prašine. Nije toga bilo jučer, ni svih onih dana prije, nije bilo. To sunce ubacuje prašinu i maže stakla. Prokletinja.
Došla je i vrtoglavica.
Ona, ustvari, rijetko i odlazi u zadnje vrijeme.
Jedan od tih dana sam pala u nesvijest.
U javnosti. A ne volim baš imati javne istupe u javnosti. Pa i kad pijem u javnosti, ne dam da javnost kuži da sam pijana. Nikako nisam javna osoba.
Nisam, dakle, Zlata Mueck, a nisam ni trudna.
Nadam se da nisam ni ozbiljno bolesna.
Samo da su me malkoc dostigle godine, dotukla beskrajna zima i začinila obilna krvarenja.
Nečemu se od sveg toga mora stati na kraj.
A i ta menopauza nikako da nastupi više jednom.
A i kad nastupi, sigurno će i ona donijet neko sranje sobom, isto kao i sunce.
Došlo je sunce i donijelo prašinu, ali donijet će i proljeće, i makar je to nešto, nešto...

Pročitala sam zimus, fuj zima, fuj, fuj, jednu knjigu. To je velika stvar, jer od puberteta rijetko čitam. Od interneta čitam još rjeđe od rijetkoga. Ustvari, pročitam gomilu kratkih gluposti na dnevnoj bazi, a nikad nešto tako dugačko što bi zahtjevalo toliku koncentraciju, kao što to knjige oće.
Pa mi je u ruke došetala tako ta neka knjiga. Ni po čemu posebna, osim što je pisana na ćirilici. Pa, eto, učinilo se kao sasvim dovoljan izazov. Da se mozak natrenira na ponovnu vožnju biciklom i poveže opet te neke stanice koje prepoznaju to neko čudno pismo.
Ustvari sam malkoc i ponosna što znadem čak dva pisma u svojem životu.
Znanje.
Jebeš to.
Knjiga mi je teško pala.
Pisac nije neki da je praaaavi pisac, u današnje vrijeme svaki šupak može napisat knjigu, pa tako, eto i ja tu nešto pišem, a nisam ni pisac, ni piskinja, nego tako to nešto, no, ponekad, oni koji pišu, oni imaju o čemu pisati, a ovaj pisac je pisao o sebi u zatvoru. Kako je tamo završio i kako je tamo bilo.
Pa sam onda i ja bila s njim u zatvoru.
Eto zašto ne volim čitati knjige.
Najbolje su knjige one o duhovnosti i samoiscjeljivanju. Zato jer je tamo sve nešto tralala, ćiribućiriba, jupijejeeej, budućnost svijetla i kud ćeš bolje.
Ovo kad netko piše nešto o teškom, onda i meni bude teško.
Pa ne volim.
Svejeno, pročitala sam.
Pisac je završio u zatvoru jer je ubio. Dvaput. Obaputa u samoobrani, kaže on.
A šta će drugo reć, ionako se jedva nečeg sjeća?
Elem, u zatvoru je loše, ružno, prljavo, popišano, smrdljvo, sunca nema, zraka nema, a ono malo što te puste na zrak, to hodaš u krug, ili te vodaju na suđenje.
U zatvoru je zabavnije kada iza sebe imaš burni život, pa se imaš čega prisjećati. i kad o tome možeš pisati.
U životu je dakle, važno imati buran život.
Jer, nikad ne znaš gdje će te prekinuti...



Oznake: mi smetaju

02.03.2013. u 13:03 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?