Godišnje bolovanje
Ležim doma bolesna. Ustvari, nisam skroz bolesna, malo me napalo na glasnice i kašljala bih al ne mogu, no, više me ubilo to što sam se probudila u četr jutro, pa mi je bilo vruće, pa mi je bilo hladno, pa vruće, hladno, vruće, hladno, vruće, hladno, sve tako do šestipol. Kad sam se odlučila ustat i kupat.
Pa mi je onda bilo vruće.
Pa mi je zujalo u ušima.
Pa mi je postalo muka od ideje da sad još moram ić van, pa na vlak, pa onda osam sati rmpati u podrumu. Tako nenaspavana i nenakašljana. Pa mi se još više smučilo kad sam se sjetila kako mužjak bez problema ostane doma i od manje gorih stvari. Ne mora zato otvarati bolovanje i raditi drame.
Kod mene na poslu se isto ne otvara bolovanje za jedan dan.
Ali se zato iz evidencije briše jedan dan godišnjeg.
Ko mi kriv kad se nisam zabila u državno, dok još država ni propala.
Pa sam stoga i zato danas na godišnjem.
Uživam u pogledu na sivo zagrebačko nebo i popišane zagrebačke krovove. Kažu da će snijeg večeras.
Bježim od te vanjštine u nutrinu ekrana.
Pravo tetkinsko surfanje po amazonu. Te kupila bih ovo, te ono, te stvarno ima krasnih krpica tamo vani.
Po krasnim cijenama, naravno.
Kod nas u dućanima, neeee, to neko samo smeće.
Ali zbilja.
Natjeravala sam samu sebe neko vrijeme amantaman iza nove godine, hodala jednom tjedno po siticentru, i redovno se vraćala kući pokisla i nesretna. Oke, dobro, kupila sam blatobran za biciklo.
Ako nam ukinu dosadnu carinu i carinici nam postanu još neke brojke na birou, e, onda ću ostatak lijepe naše zdušno uništavati kupovanjem preko amazona.
Sve ću kupit, sve, sve, sve...
A zaradit... isto nekako, da, naravno.
Moj posljednji posao na crno nije mi nikada plaćen. Ustvari, jest, ali frajer koji mi je trebao predat plaju, i uzet sebi proviziju, uspio je sve spičkat. Što samo znači da nije neka lova. Mužjak kaže da je možda narkoman, jer tako se samo narkomani izvlače, muljaju i zavlače. Ja sam nekako sigurna da nije. Da je samo kreten. ili, samo običan hrvat. Tipičan pripadnik race koja na stare dugove potroši novce koje uopće nema, jer je netko obećao nove novce i onda od praznih obećanja i još praznije glave dobije samo nove dugove.
Pa mi sada duguje pare.
A ja dugujem hazezeou za dopunsko osiguranje. To jer su mi upisali krivu adresu, pa su si sami krivi.
Bačene pare.
Za dva dana imam dogovoren zahvat. U privatnoj poliklinici, naravno.
Zato sam i uzela godišnji danas. Da se ne razbolim skroz pa da zahvat propadne. To jer su ti ginekološki zahvati mogući samo par dana u mjesecu. Propadne termin, pa čekaj još mjesec dana. Pa još mjesec, pa evo nam godišnjih, pa tako, mjesec po mjesec i nakupe se godine.
Dopunsko još neću otkazat. To tek poslije autopsije, biopsije, čega već... ili neću. Otkazat.
Bumo vidli.
Ubit ću bzvz još jedan dan života, kako stvari stoje... idem, onda, nešto... oprat robu, sredit suđe, donijet si svu ratnu opremu u krevet pa čekirati natječaje... otužno je kako se više možeš osloniti na to da će ti biti plaćen poslić za nekog frajera/frajlu iz Libije ili Kambođe ili trifinepripizdine, nego da će ti platiti netko koga osobno poznaš...
Prije neki dan nam je na poslu razbijen auto i pokradeno nešto para i svi dokumenti.
Trenutak nepažnje.
Poslalo nam policiju da nas pita kako se zovemo, gdje živimo i jesmo li nešto čuli ili vidjeli.
Policajci još mirišu na majčino mlijeko.
Nose pištolje i sve to.
Nismo ništa čuli ni vidjeli.
Radili svako svoja posla.
Polako, ali sigurno, pretvaramo se u siromašku američku četvrt...
Oznake: ke ke
13.03.2013. u 10:24 | 6 Komentara | Print | # | ^