U ono doba kad su postojale neke stambene zadruge, pa se dijelili neki krediti, pa su moji starci bili mladi, mladi otprilike kao ja sada, pa su krenuli u zadrugu i podigli neki kredit i pokrenuli svoj vlastiti i osobni projekt izgradnje kuće. Pa smo preselili onda iz turobno čarobnog turističkog naselja i minijaturnog stančića u njemu, u grad. Pravi grad - selo moje malo.
Stambena zadruga kupila je/imala/dobila, nešto od navedenog, zemljište kraj bolnice, sravnila borovu šumicu, i tamo gradila svoje kuće u nizu. Dugački nizovi su to bili. Dugi i neravni, kao kineski zid. Drugar slikar u kojeg sam godinama bila nesretno i silno zaljubljena, rekao je onda da su ti nizovi nešto tako jako, jako grdo, i da bi on u njima najradije porušio sve zidove i onda u tom tunelu rastegao platno od početka do kraja, i onda unutra slikao i da bi to onda bilo fenomenalno. Stometarska slika na platnu.
A ja sam samo šutjela i nikad priznala da moji nemaju ukusa, jer su kupili jedan krajičak od tog ružnog niza.
To onako kako samo zaljubljeno dijete zna šutit i patit.
A moji, sami po sebi, nisu baš ni bili jako složni oko te kuće.
Milamajka je htjela samostalan objekat, da joj nitko ne prdi, smrdi i ne prilazi, otac je zapeo za nizove, jer u nizovima imaš susjede na koje se uvijek možeš osloniti.
Nije on bio kriv, skrojili su ga nekako, od one nesretne kombinacije socijalističkog društva i strogo katoličkog odgoja, naučenog da nije dobro da se strši i razmeće. Ni u duhovnom, a ni u materijalnom pogledu. Bog kažnjava razmetljivce, a drugovi isto.
I tako smo nekako zapeli u tom roubau nizu. S veselom mogućnošću za podizanjem kredita i još većem veselju nad dinarom koji bespomoćno devalvira, i još k tome, roditelje je dopao slatki zadatak organizacije roubau objekta.
Roubau, roubau, baš mi se sviđa ta riječ.
Pa su oni tako to sve nešto, u svom svojem iskusnom neznanju, isprojektirali.
Pa smo tako dobili i neka besmislena dupla vrata, koja iz jednog hodnika vode u istu prostoriju, za koja je otac svima objašnjavao da će tu jednog dana unuci trčati u krug, i još neki prozor, koji iz kuhinje gleda u dnevni boravak, to je za objašnjenje imalo svjetlo... valjda... a cijela pozicija grdog niza objašnjavala se fenomenalnom blizinom bolnice, koja će im, u ono doba nezamislivo, ali u nekoj budućnosti projicirano, sasvim sigurno puno, puno jednog dana, kada budu stari i umorni, trebati.
U svemu tome, našao se i jedan apartman u prizemlju, koji bi isto tako mogao poslužiti, kad jednog dana završe u kolicima, i više ne budu mogli preko svih onih silnih stepenica, koje zgusnute kućice u, skoro pa holandskom, nizu, neminovno potrebuju.
I danas...
Ona jedna besmislena vrata zagrađena su s jedne strane ormarom, s druge sam ih ofarbala u boju zida, da bude onako, estetski lijepo, onaj zid s prozorom usred stana je srušen, više ništa ne stoji na putu između kuhinje i dnevnog, unuci ne trče u krug i ne lupaju besmislenim viškom vratiju, tješim samu sebe lažima da, ionako bi im, ovako starima i čangrizavima išli na živce i samo smetali, a bolnica... bolnica je tu. Milamajka svaku malu završi na hitnoj, i onda ju voze u Pulu, otac pored bolnice jednom tjedno ima druženja invalida, pa se tamo tješi kako njemu ipak nije najgore na svijetu, jer, makar, nije u kolicima, i one stepenice još uvijek može pobijediti.
A ja se na svoje preglede internetom naručujem po bolnicama u Zagrebu, pa se prisjećam onda, tako, malo, tog davnog vremena kad su moji starci bili mladi, otprilike kao što sam ja sada, i onoga, kako su se silno veselili svojem budućem životu u neposrednoj blizini doma zdravlja...
Post je objavljen 23.03.2013. u 19:57 sati.