Muke po strojevima
Kupujem kompjutor. Laptop, ustvari. To je ona prva stvar oko koje se treba odlučiti. Stolni ili krilni kompjutor. Za nekoga tko pogoni sve Adobe programe, Corel i Macromediu, nema se tu što previše odlučivati. Stol. Stolna kutija s 4 giga radne memorije, besne grafičke kartice i ogromni ekran, ne manji od 20 inča.
No, ima tu jedna kvaka. Za stolni kompjutor potreban je stabilan stol, a za stabilan stol potreban je stabilan stan.
Za nekoga tko živi kao podstanar i nema posla i nema pojma gdje će sljedeći mjesec završiti, stolna kutija sa sega-mega ekranom nije opcija.
Savršena opcija bila bi bijesni stolni kompjutor i neki polubijesni krilni.
Eh, da, to bi bila savršena opcija u savršenoj američkoj seriji sa savršeno uređenim stanom, savršeno zgodnim dečkom sa fluoroscentno bijelim zubima i savršeno poslaganim pločicama na sjajnom torzu, savršeno smiješnim susjedima i, u svemu tome, savršeno zgodnim komadom namještaja - sjajnom polunagriženom jabukom. Logo od polunagrižene jabuke veličao se za vrijeme mojeg školovanja kao nešto super pametno. Načeto znanje, početak, jabuka - plod, iskušenje, eva, zmija, ugriz, hrabrost, držnedaj. Zagristi jabuku pozitivno je, jer se nešto tim činom hrabro započelo.
Meni sve nagriženo izgleda kao neminovni početak kraja...
Ali to je već riješeno, mac je preskup.
Prebacih, stoga svu svoju agoniju odlučivanja na krilni kompjutor. Da se mogu seljakati i sve svoje nositi sa sobom u jednoj torbi. Krilo imam, i nosim ga svuda sa sobom, dakle, nema greške.
Pa krenuh.
Treba gledati procesor, grafički karticu, memoriju, mogućnost nadogradnje, operativne sustave, pičke materine, a od svega toga što mi treba jest jedan običan stroj kojeg ću uključiti u struju i onda na njemu raditi. Ništa više, samo to.
Umjesto toga, moram angažirati vojsku programera, instalatera, itijaša, sve redom da mi objasne, što uopće trebam gledati, pa što provjeriti, pa kako odlučiti. I to nakon što ih nekako uvjerim da je deset milja kuna puno, da mi ne treba mac da bih izgledala profesionalno, da me ne zanima korporativna borba između linuksa i majkrosofta, i to gdje ide ovaj svijet, i kako će to sve završiti ukoliko svi budemo kupovali majka i meka.
A sve je to jako bitno, ustvari.
Jer ne možeš kupiti stroj kojeg ništa ne pogoni. Pa se onda nude: jeftiniji strojevi s ugrađenim sigurnim pogonom od majkrosofta, ili isto tako neskupi strojevi, s puno bolijm performansama, ali umjesto majkrosofta njih pogoni linuks. Linuks, to je onaj pingvin koji se daje džaba. Majkrosoft, to su oni prozorčići koji misle da vrijede milju kuna.
Pa koja bi onda budala, pored tako slatke i gegave životinjice, dala milju kuna za prozorčić?
I tu onda opet idu trikovi: majkrosoft, koji jako drži do sebe, e, on se slaže sa svim i svačim i uložio je brdo truda da ne radi probleme kad se dodaju raznorazni dodaci, programi, printeri, skeneri, fotoaparati, itakodalje, a pingvin, koji je sladak i daje džabe, e on se nije toliko potrudio...
Pa pingvin, koji u sebi utjelovljuje časnu borbu protiv sila korporacija, e, ispada da je on pogodan samo za informatičare i kompjutoraše koji se razumiju u puno više od mahanja mišem po ekranu i koji znaju kako klikati, klikati, klikati, i beskrajno klikati, e da bi uvjerili pingvina da radi ono što oni požele, a mi drugi, oični ljudi, e nama je svijet časti i slobodoljublja kompjuterskog svijeta skroz zatvoren.
Pa ispada da je taj pingvin samo jedna obična provokacija informatičkih šminkera, koji su umislili da su iznad običnog, potrošačkog, usranog puka.
Nije to borba protiv korporatizma.
Iz mojeg rakursa običnog korisnika, to više liči u neko informatičko preseravanje.
Bilokakobilo, običan korisnik obično najebe, sve više gubim nadu i blijedi mi veselje radi novog stroja, kojeg ću samo uključiti u struju, a on će mi tiho zujati i brzo raditi, što bi i bilo slučaj da sam spremna potrošiti trinajst milja kuna, ali eto... nisam..
povratak
Ajde dobro, barem se ovaj "uređivački dio" nije promijenio. :) Šokirala me promjena. Ne mogu se još odlučiti jel` na bolje il` na gore, nije mi baš sve to zajedno nešto posebno lijepo, a malo se i gubim.
A ne znam.
Blog je prevaziđen, nije više unutra, tko zna što treba učiniti da opet bude zabavan. Kad je već o voajerizmu riječ, lakše i brže jest gledati tuđe fotke, nego čitati tuđe baljezgarije. Ono, imaš fejs, imaš tvit, imaš tamo neke "prijatelje i prijateljice", a oni misle da imaju lijepo tijelo i lijepo lice i onda stavljaju gore bezbroj svojih polugolih fotografija, što s plaže, što iz kupaone, i svi sretni i veseli. Pogledaš nabrzaka, napojiš mozak vizualnim senzacijama i brže-bolje juriš dalje.
Ovaj blog predstavlja napor. Mora se čitati, jebote. A onda još i vizualizirati. Napor, napor.
Bili smo prije neku noć u Tkalči. Tamo neki ljudi imaju instrumente i mikrofone pa sviraju i pjevaju. Primjetih samo da svi ti ljudi imaju preko četire banke.
I da ne mogu zamisliti današnju mladež da tako nešto predano pimpla i pimpla i radi nešto dugo i skoncentrirano. I da vremena su drugačija, na sve se troši maks 3 minute. Ako možeš trošiti više od toga, znači da si, u najmanju ruku, obogaćen sjedinama i borinama.
Bili smo prije Tkalče i u planinama. Osam dana. Znoj, žuljevi i ništa suze. Ali zato litre znoja. I onda sve te prljave majice i čarape koje treba prenijeti s jednog vrha na drugi. Iz jednog doma u drugi. I sve te litre vode. Unutra-van, nonstop.
Zanimljivo je to planinarenje. Odeš gore, pa se spustiš dolje. Pa tako danima. U međuvremenu se događaju neke senzacije, veselje, entuzijazam, pa tupilo, benavilo, pa zamračenje, pa oduševljenje, pa sve tako u krug.
Pa si poslije svega opet sretan. Jer se imaš s čime hvaliti, jer još možeš, i još si oke. Kao onaj čiča od 74 godine koji je priznao da mu je penjanje na Triglav u zadnjih par godina postalo muka, i da nije više gušt kao nekad. I da si svake godine kaže da neće više, i onda sljedeće, eto njega opet. I da smo si baš pametni i mudri jer smo si odvojili toliko dana za planince. Umjesto njega bedastog što sve to odradi u jedan dan.
Eto, kako te jedan čiča može zapišat`.
Samo tako.
No dobro, vratismo se. Moram priznati, da tijela nam izgledaju ljepša, koža zategnutija, dupe čvsto, noge lijepe, seks je slađi, a orgazmi jači. I svi problemi, kad pogledam, su mali kao kikiriki.
Viva la planincah!
A sad, bek tu rijaliti...
Haaaaaaaans...
Vratili se kući. Preživjeli. Depresiju, djecu, rodbinu, more, sunce, kupanje, ljetovanje i ostale strahote.
Svačeg mi se nataložilo. Kurac nataložilo. Pokaosilo.
Crtice od taloga, jedno na drugo svašta, baš svašta. I istovremeno ništa.
Naredilo mi jučer da se javim na neki posao u drugi grad. Steglo me. Ne jer je posao, nego jer je drugi grad. I nikako ne pomaže to što je taj, upravo onaj kojeg volim najviše. Ne pomaže, jer se nekako, nikako, ne želim sada odljepit od Mužjaka. A i on je rekao isto. Da ne želi da se odljepimo.
Javit ću se na posao svejedno. Moram. Dobit ću ga, jer ga ne želim. Tako to ide, da.
Onda, vidjela, doznala, svašta.
Da oluju ne slave tamo gdje je ta vremenska nepogoda prošla. I da se uzalud ne zove vremenskom katastrofom nešto što je prošlo onuda kud je prošlo. I da ima nekog kurca palca razloga zašto su se pobjednici iz klimatske nepogode vraćali pognuti kao gubitnici. I da isto tako ima nekog kurca palca razloga zašto se o svojoj pobjedi nisu poslije hvalili nikome. Oni koji su prohujali na krilima pobjede. Zbilja to učinili. I da ima nekog kurca palca razloga zašto se nešto, tako razorna imena, slavi najviše tamo gdje je najmanje zadesilo. Ali se zato od toga imalo velike koristi. Od tuđeg jada i nesreće.
I da najtužnije od svega je to što je to tako. Bilo, prošlo, živi se, preživljava, neke kuće nikad neće dobiti svoje krovove, neki ljudi nikad neće priznati, neki neće nikad shvatiti, neki naučiti, sranje se ponavlja i to je njegovo vječno stanje. Ponavljanje.
Majka mudrosti, znanja i ostalih besmislenih stvari.
Tuga i dalje sveprisutna.
Shvatila još.
Da ovisnost o internetu jača je i gadnija od svega što sam probala.
Da ovisnosti o ičemu, bit će da su gadnija čim je čovjek stariji.
Da kad loptam se s mladunčetom, i ono se žali da ga bole ruke i da je umorno, a ja osjećam pritom isto, da to samo znači, da ono se uspinje, a ja silazim i da eto, našli smo se na toj točci od puta.
Njemu put vodi gore, meni dolje, a boli isto.
I da je pravilo da uvijek onaj koji ide gore, poštuje i pozdravlja prvi onog koji ide dolje. Piše tako u knjizi o planinarenju.
I da se pravila krše, jebiga. To ne piše tamo.
I da grozno je to kad se dohvatiš fejspuka i tamo vidiš vjenčanje mlađe sestrične, koju si zadnji puta vidio/la prije petnaest godina i koja se tamo daleko, u tajnosti neviđanja, pretvorila u naborano brdo mesa, a pored koje stoji bjelokosi suhasmokva-čovjek, u čijem smežuranom pogledu jedva prepoznaješ vlastita ujaka, i kad onda joj moraš čestitati kako super izgleda, a želudac se buni na male, bijele laži, i svijet, nekad tako sladak i obećavajući, izgleda sada tako daleko i pregažno pritom...
Sjetila se još.
Da kad sam u pms-u, onda sve ide krivo i ništa ne mogu učiniti.
Da kad dobijem, onda poželim napisati knjigu, sagraditi dvorac, ispeči kolače, naslikati mural, poželim sve odjednom i ne učinim ništa. Previše je toga, a teško se odlučiti.
Učiniti ništa isto je vječno stanje. Kao ponavljanje. Kao majka nečega. Ničega. Zgodno bi baš bilo djetetu nadjenuti ime Ničega.
I da, pisanje je super olakšanje. Kao obilno sranje, rješavanje svega nakupljenog.
A nakupilo se.
Toliko šutnje i nedostatka interneta.
Strašno.
Mediteran kakav je nekad bio
Otoci su ka i ljudi. Reče pjesma. Ili to bijahu brodovi. Svejedno, da nema otoka, bilo bi manje i brodova. Otoče zlatom optočen. Reče isto pjesma.
Pjesme vole svašta trabunjati. To zato jer se žele svidjeti. Pa pokušavaju sve i sva.
A ja sjedim na obali i gledam u otok. Trebala bih nešto osjećat. Na tom otoku rođen mi je otac, preživio svoje djetinjstvo, teško, kvrgavo, bosonogo i puno blitve i krumpira, s tog otoka gledao je u svijet i one neke daleke planine, pa je onda odrastao i otišao.
Pa smo se onda vraćali. Mi kao obitelj. Da vidimo babu, didu, strica, strinu, dicu. A i da oni vide nas. Meni su od svih njih najzanimljivije bile ovce i koze, jer jedino one nisu pametovale, zanovijetale i zadirkivale. Samo su bedasto buljile i plašljivo se sabijale u gomilu. Kad bi se navikle na moju dosadnu prisutnost, e onda bi već počele i tupavo blejati. Ali nikad nisam ostala dovoljno dugo da bi mi ovce dojadile.
Otoka se sjećam da je bio naš za dan republike, jer onda nije bilo škole, a na otoku su se baš nekako u to vrijeme brale masline. Pa su onda odrasli i dica išli upolje skupljat masline, a ja sam obično, ili bila bolesna, ili blejala s ovcama.
Otok mi je ostao u sjećanju i kao frižider soba u kojoj možeš proučavati vlastiti dah, dok tebe sa bijelih zidova proučavaju ozbiljni i ukočeni sveci, i gdje su smijeh i užitak nešto loše, dok oni tamo gore tako ozbiljno i strogo zvjeraju po sobi, i gdje god se makneš, te stroge oči te prate, i štogod da učiniš, ništa ih ne može uveseliti, sjećam se i smrdljive vrčine ispod kreveta, iz kojeg se je, na jedvite jade ugrijanog i ušuškanog, trebalo po noći ustati i onda pustiti ledeni zrak da ti gricka golo dupe dok griješ metalni vrč vrućom pišalinom, i onda taj miris amonijaka, i ta beskrajna ledena tišina i sveti Franjo, koji strogo nadzire smrznutu izbu, kao da mu ni na kraj pameti nije da se osmjehne novom danu i poželi dobro jutro, nego me sve strožije i strožije mitraljezira, dok do beskraja odugovlačim taj trenutak ispadanja iz tople postelje, u sibirskoj sobi, na mediteranskom otoku.
A kužina, e to je druga priča...
Tamo su se sveci razbahatili i urotili da požderu svoju posljednju večeru, i potom razapnu najvoljenijeg, i tamo je sasvim jasno da smo svi mi redom jadne, pohlepne, pijane i podmitljive prodane duše, a samo je jedan jedini ispravni sin, a njega smo davno ubili, i jebiga, sad se svi mi ostali možemo opustiti i bančiti. U tu svrhu, na banku, ispod slike vodilje, običavalo je stajati crno vino, u koje se, zagrijano za doručak, točao kiseli domaći kruh, i time su se hranila dičina, da imaju zdrave, rumene obraze i da odrastu u prave bahate dalmatinske sinove, mozgova još u djetinjstvu riješenih alkoholom.
Pored kiselog kruha, nudio se domaći ovčji sin, dozlaboga slan od morske vode, isto toliko slane srdelice, i maslinovo ulje, gorko kao žuč.
Pa su odrasli, sa svim guštima, točali kruh u ulje i kvasinu, ložili pećicu, natapali se kiselim crnim vinom i pričali svoje lovačke priče.
Prvi dan se pričalo o tome kako smo jedva preživjeli buru na krivudavoj jadranskoj magistrali, kako nismo znali da je cesta zatvorena, kako je to bilo strašno i prestrašno, kako je bilo kamenja na cesti i auta na rubovima provalija, kako je u Karlobagu skoro odnijelo vrata s auta, i kakvu glazbu sviraju žice na masleničkom mostu. I kako bura uvijek stane kad smo nadomak cilju. Kao da nikad ništa nije bilo. I kako nas dragi bog čuva, naravno.
Drugi dan se pričalo o susjedima koji su činili ovo-ono, pregradili cestu, posvadili se sa selom, vinčali se, rodili dite, umrli, razboljeli se, kupili televizor, otišli u Amerike.
Treći dan se raspredalo o uspomenama i djetinjstvu teškom i kvrgavom. I o tome kako je sada super. Jer sad se imadu auti, trajekt vozi svaki dan, ima autobus, ima marmalade, ima čokolade, ima se lipi poljski zahod deset metara od kuće.
Ja bih se obično razboljela drugi dan. Jer bih se onog prvog nalokala ledene vode s bunara (jedina voda koje je u kući bilo), i onda se posmrzavala u štali s ovcama i kozama i ponekom svinjom, (otkad se kupio traktor, tovara u štali više nije bilo) i jer ne bih jela ništa od bogate gorkokiseloslane najzdravije hrane na svijetu, i jer bi onda imunitet i krajnici rekli svoje.
Rekli bi da na otoku, i u obilju zdrave i prezdrave hrane, preživjeti mogu samo najjači. A to nisu dežmekasti jedinci koji spavaju u toplim sobama i imaju toplu tekuću vodu, i biraju čudesa hrane za doručak, ručak, večeru... i nisu oni koji ne idu upolje, spavaju do podna, ne čiste, ne kuvaju, ne vade vodu iz bunara, ne idu u ribe, i ne podnose guc crnog vina. Sve se to u ono vrime očekivalo od dičine.
I grubi su bili ljudi na otoku prema dičini.
Sad sjedim na sigurnoj obali i čini mi se da ni na kopnu nisu ništa manje grubi. I rekla bih da od maslinovog ulja i zdrave hrane i zdrave gladi, čovjek mora postati grub.
A od čokolade mekan. Ili barem lako topljiv.
Trebala bih svejedno nešto osjećati. Prema tom otoku. Kad sam već tako blizu nakon toliko desetljeća udaljenosti. Jer tamo su uspomene, tamo su kosti nekad živih ljudi, u tim kostima su neki geni u mene još živi, tamo je cesta, vikendice, kafići, wi-fi, to nije više onaj otok iz onog nekog izgubljenog vremena, tamo su ostarjeli stric i strina, tamo je njihov poludjeli sin kojeg je odnija vrag na bojištu, i nikad ga više nije vratija nazad, iako ni prije toga nije bija sav svoj, (budimo realni i zajedljivi u isto vrijeme) tamo je nešto što baš nekako ne želim vidjeti. Raspadnuta kuća, umazana kužina i smrdljivi lancuni. Neki natruli ostaci nekog života. I sve je nekako otišlo k vragu.
Bit će da to ide s godinama, sve to nešto što nije kao ono nekad, nego eto... s godinama talože se priče o umrlima, prohujalima, onima kojih je nekad bilo, a sad ih više nije, i svijet je bio drugačiji, i mi isto... a sad smo odrasli, načeti borama i sijedinama... i na godišnjem odmoru...
Mudrost je prevelika uživati u trenutku i ne gledati nazad, i ne gledati unutar, unutar su sve neke slike iskrivljene od silnih mijena moždanih stanica, krivo je rekao onaj što tvrdi da treba gledat unutra, treba zurit stalno vani, i ne vidjeti tamo nikad uspomene, samo neke nove i nove nakupine kamenja i trave i drveća i kuća i ljudi, i ništa više ne znati... mudrost je sjediti na obali i gledati na svijet kao da ga prvi puta vidiš, i kako li se ono uopšte beše zvaše onaj krasni otok što strši sad tamo preko puta? Baš je lip. I baš bi valjalo malo po njemu prošetati, onako, kao da nisam nikada prije...