Kupujem kompjutor. Laptop, ustvari. To je ona prva stvar oko koje se treba odlučiti. Stolni ili krilni kompjutor. Za nekoga tko pogoni sve Adobe programe, Corel i Macromediu, nema se tu što previše odlučivati. Stol. Stolna kutija s 4 giga radne memorije, besne grafičke kartice i ogromni ekran, ne manji od 20 inča.
No, ima tu jedna kvaka. Za stolni kompjutor potreban je stabilan stol, a za stabilan stol potreban je stabilan stan.
Za nekoga tko živi kao podstanar i nema posla i nema pojma gdje će sljedeći mjesec završiti, stolna kutija sa sega-mega ekranom nije opcija.
Savršena opcija bila bi bijesni stolni kompjutor i neki polubijesni krilni.
Eh, da, to bi bila savršena opcija u savršenoj američkoj seriji sa savršeno uređenim stanom, savršeno zgodnim dečkom sa fluoroscentno bijelim zubima i savršeno poslaganim pločicama na sjajnom torzu, savršeno smiješnim susjedima i, u svemu tome, savršeno zgodnim komadom namještaja - sjajnom polunagriženom jabukom. Logo od polunagrižene jabuke veličao se za vrijeme mojeg školovanja kao nešto super pametno. Načeto znanje, početak, jabuka - plod, iskušenje, eva, zmija, ugriz, hrabrost, držnedaj. Zagristi jabuku pozitivno je, jer se nešto tim činom hrabro započelo.
Meni sve nagriženo izgleda kao neminovni početak kraja...
Ali to je već riješeno, mac je preskup.
Prebacih, stoga svu svoju agoniju odlučivanja na krilni kompjutor. Da se mogu seljakati i sve svoje nositi sa sobom u jednoj torbi. Krilo imam, i nosim ga svuda sa sobom, dakle, nema greške.
Pa krenuh.
Treba gledati procesor, grafički karticu, memoriju, mogućnost nadogradnje, operativne sustave, pičke materine, a od svega toga što mi treba jest jedan običan stroj kojeg ću uključiti u struju i onda na njemu raditi. Ništa više, samo to.
Umjesto toga, moram angažirati vojsku programera, instalatera, itijaša, sve redom da mi objasne, što uopće trebam gledati, pa što provjeriti, pa kako odlučiti. I to nakon što ih nekako uvjerim da je deset milja kuna puno, da mi ne treba mac da bih izgledala profesionalno, da me ne zanima korporativna borba između linuksa i majkrosofta, i to gdje ide ovaj svijet, i kako će to sve završiti ukoliko svi budemo kupovali majka i meka.
A sve je to jako bitno, ustvari.
Jer ne možeš kupiti stroj kojeg ništa ne pogoni. Pa se onda nude: jeftiniji strojevi s ugrađenim sigurnim pogonom od majkrosofta, ili isto tako neskupi strojevi, s puno bolijm performansama, ali umjesto majkrosofta njih pogoni linuks. Linuks, to je onaj pingvin koji se daje džaba. Majkrosoft, to su oni prozorčići koji misle da vrijede milju kuna.
Pa koja bi onda budala, pored tako slatke i gegave životinjice, dala milju kuna za prozorčić?
I tu onda opet idu trikovi: majkrosoft, koji jako drži do sebe, e, on se slaže sa svim i svačim i uložio je brdo truda da ne radi probleme kad se dodaju raznorazni dodaci, programi, printeri, skeneri, fotoaparati, itakodalje, a pingvin, koji je sladak i daje džabe, e on se nije toliko potrudio...
Pa pingvin, koji u sebi utjelovljuje časnu borbu protiv sila korporacija, e, ispada da je on pogodan samo za informatičare i kompjutoraše koji se razumiju u puno više od mahanja mišem po ekranu i koji znaju kako klikati, klikati, klikati, i beskrajno klikati, e da bi uvjerili pingvina da radi ono što oni požele, a mi drugi, oični ljudi, e nama je svijet časti i slobodoljublja kompjuterskog svijeta skroz zatvoren.
Pa ispada da je taj pingvin samo jedna obična provokacija informatičkih šminkera, koji su umislili da su iznad običnog, potrošačkog, usranog puka.
Nije to borba protiv korporatizma.
Iz mojeg rakursa običnog korisnika, to više liči u neko informatičko preseravanje.
Bilokakobilo, običan korisnik obično najebe, sve više gubim nadu i blijedi mi veselje radi novog stroja, kojeg ću samo uključiti u struju, a on će mi tiho zujati i brzo raditi, što bi i bilo slučaj da sam spremna potrošiti trinajst milja kuna, ali eto... nisam..
Post je objavljen 30.08.2011. u 10:30 sati.