Purgeray

ponedjeljak, 27.11.2006.

TheAnte

Godina je 91.Dani mi zaista lete ,ustvari dane više i ne vidim svjetlost sunca zamjenile su neonke i zeleno crni ekran računala.Startam u osam ujutro a završavam prema potrebi.Pojam prekovremenih sati zamjenjen je laganini pojmom potrebe službe na finjaka te odjebeše u poskocima jer naravno kada se radi o potrebi službe nema novčića ni slobodnih dana.
"Drage"kolegice provociram apsolutno svojom pojavnom a kad na okvir ekrana zaljepim naljepnicu "Hrvatska moja domovina "sukob eskalira i postaje otvoren .Ne razgovaramo .Ja sam za njih Ustašica a one meni nisu daleko od Četnikuša.
Ulazna lozinka na računalo koje koristima zajedno je L:Crknite,odaziv:četnici.Pa kad "draga"kolegica četnikuša želi nešto napraviti za mojm radnim stolom i ulogirati se na komp mora utipkati te dvije čarobne riječi,perverzno podjebavanje ,zar ne?
Sva okružena predmetima metarskih razmjera začudila sam se kad se jednog dana na vratima kancelarije pojavio Načelnik,šef odjela izuzetno korektan čovjek ,psiholog po struci jedan od rijetkih normalnih

Okidoki šefe pomislim i zamislim se tko jeThe Faca.

Muškarac ustane ja ga omjerim i pomislim :"Eeeeeee striček fakat nije loš".

Sjedosmo mi za moj radni stol komunikacija moj šepavi a ni njegov baš nelakokližući engleski a striček, vidi se da mu papirologija dere živce,pa umjesto da se koncentrira baca lire u stilu:
"Vaše oči su prekrasne,jako ste elegantni,imate divnu kosu!"
Pomislim ja, striček daj zašuti imam posla preko glave ajmo to odraditi pa svako svojim putem.
Ispunjavajući dokumente točnije upitnik saznah da nema prijavljen boravak u Hrvatskoj,da je iz Dalmacije,da nije oženjen i da je iz Hrvatske otišao davno i priključio se Legiji stranaca.

Snimila sam ja da striček ima čist zgodničko nabildano tijelo ,kakvo bi ja dvadesetogodišnje žemsko bila kad to nebi vidjela.Al čovječe ne volim kad mi se neko uvaljuje nakon dvije kurtoazne rečenice i to još na poslu.
Odradili mi što smo trabali ,zove tajnica Načelnika i kaže da kad završim dođem s Facom u Ured .Tako i učinim.
U Uredu mi se Načelnk zahvali i zamoli me da Facu odvedem u kantinu na ručak i kavu,ma nemoj još i to,em slušam lire em sad i na žderačini da mu pravim društvo.No dobro prostruji mi kroz glavu,barem ću i ja nešto ubaciti u kljun i odmoriti se i to još na reprezentaciju.
Otišli mi na zapovijeđenu klopu i dalje čavrljamo engleski ,sjednemo za stol kažem ja po naški automatski :
"Dobar tek.",
a on će:"Dobar tek i tebi lipotice ,jesam te namučija tim engleskim??!!!"
"Kajjjjjjj!!!"pa on em priča em razumije Hrvatski.Bemti bigulicu mušku ,da da izmučio si me majmune ko zadnju budalu,koje su to fore s engleskim ,pomislim."
Na to će on :"Znan ja ko ovdi još radi nevirjuem im nimalo,a ti ,ti mi se činiš naša,moro sam malo vidit kako dišeš"

Ma nemoj Faco!,sunce ti poljubim ,sumnjaš u mene i moj patriotizam.Uf!
Razgovor se natavio ,napetost je nestala čovjek mi na kraju postade simpatičnim.Shvatih u razgovoru da je obučen za izvršavanje diverzija ,da za Hrvatskom umire proteklih dvadeset godina ,da je doslovno spreman umrijeti i sad.Shvatih daje ustanju šarmirati žensko čeljade od 6 do šezdesetšest godina da je izuzetno kulturan i pomalo šarmerski nametljiv.

Bio je to moj prvi susret s AntomTheAntomGotovinompokušaj izbjegavanja tražilica. Prvi ne osobito dojmljiv susret ,ali ne i zadnji ,susretat ćemo se mi još .

| komentari (26) | print | # |

subota, 18.11.2006.

Željka

update
post napisan 27 .studenog pronaći ćete klikom na kalendar ljevo ispod slike u mozili se nevidi neznam iz kojih razloga.dok u avant brosweru i iinternet e je sve ok.hvala

Kada sam krajem 99 godine počela zalaziti u jedan od mnogobrojnih kafića u Španskom,ubiti vrijeme ispijući kave ,razbistriti misli, postala sam svjedokom tragedije zvane Barake -Aušvic.
U tim barakama na kraju gada ,trulim i neuglednimu sobičcima od dvadesetak kvadrata pokušavali su postaviti na noge ljudi heroji,prognanici iz Vukovara koji su osam godina nakon pada Vukovara još uvijek živjeli u drvenim straćarama na rubu Zagreba.
Svaki puta kada bi mi pogled zalutao u smjeru baraka jednostavno bila sam uvijek i ponovno zgrožena . Zamisliti samo zamisliti što su ljudi heroji prošli padom Vukovara ,kakve strahote i patnje nemoguće je nama običnim smrtinicima.Mi možemo osjetiti vlastitu bol ,tugu ,zgražanje ali iskreno nevjerujem da smo ikada dotakli tu razinu boli,poniženja koju su osjetili ljudi heroji.
I tada kada je pogled preltio putem Baraka iskreno me bilo sram .Bilo me sram moje nemoći.Bilo me sram Moje domovine,bilo me sram okretanja leđa ljudima herojima.
Ostavljnim na rubu grada ,na rubu živaca ,na rubu egzistencije.
Jednom pijući kavu iz nekog apatičnog stanja prenuo me smjeh ,smijali su se grohotom.Grupa teenagera nekoliko djevojaka i dva tri mladića.Okrenula sam se i nasmješila i ja njima jer stvarno me dirnula njihova vedrina.
U djeliću sekunde pogledale su me velike plahe oči djevojke kratke kose ,izrazito mršave i visoke ,grabila je dugačkim pomalo valovitim koracima ka ulazu u kafić na čijoj sam terasi sjedila.
Kažem ja bivšem :"Ova cura koja je ušla u kafić,ja nju od nekud znam"
Klinci su se smjestili u kafić popili piće ,čavrljali i izjurili smijući se neprestano.Nisam mogla a da ne komentiram kako je njihov smjeh zarazan,kako su bezbrižni i nemaju pojma da žive možda najljepše trenutke svog života.
Nisam bila u pravu .Konobar kojeg smo poznavali prišao je nakon odlaska "ekipe"našem s stolu i rekao:"Jel znate vi onu malu crnu,visoku?!",nije mi posve bilo jasno zašto nas je to pitao.Nastavio je ozbiljna glasa i pomalo skrušena pogleda :"Pa ona mala ,ona ŽELJKA to vam je ona mala iz Vukovara".
" Koja mala iz Vukovara?", sva sam zbunjena pitala.
" Ona djevojčica s fotografija ,ona sa velikim očima koja je u koloni prognanika neprestano plakala",odgovorio je.
Sada mi je bila jasnija moja konstatcija da djevojku poznajem.Prepoznala sam joj oči ,uvijek pamtim oči.Njene su i dalje ostale tužne ,plaha preplašena pogleda koji de damo sekundu zaustalja na ljudima.
Viđala sam ju često iako se njeno društvo smijuckalo isticala sebaš tim svojim plahim pogledom,govorm u pol glasa i jakom gestikulacijom rukama .
Željku sam u to vrijeme viđala često zajedno smo proslavile u spomenutom kafiću i Novu 2000.Baš na toj proslavi plaha Željka u mojim jeočima postala veika ,još veća i nezaboravna.
Klinac iz Željkina društva pretjerao je s alkoholom i nitko od prisutnih nije ga uspio potjerati kući ,prepijan da hoda preagresivan i lud da razborito razmišlja bauljao je po kafiću podbadajući goste.
Odjednom kada je sjeo u separe pojavila se Željka odvalila mu dva muška šamara izvukla ga iz separea za jaknu i s dvojcom iz društva odvela kući.Snaga riječi iz te krhke djevojke ,njen nastup i ponašanje potaknuli su me da u trenu shvati, ,Željka je odavno odrasla ,Željka je odavno Žena (s namjernim velikim Ž)Željka je odrasla davno u šestoj godini u ranjenom Vukovaru iz kojeg je sačuvala samo svoj plavi kaputić.

Oprostite ljudi hrabri ,oprostite ljudi heroji ,oprosti Željka ,oprosti Vukovare jer morali smo više ,morali smo moći više.

| komentari (9) | print | # |

utorak, 14.11.2006.

Mupovka,bljak

Upitnik je predan i ja sva na iglama čekam ishod moje zamolbe za prijem u MUP. Sve sam nešto živčana sve mi nešto neide i sve mi se manje sviđa pomisao ako i upali ,strava,ja ću raditi u murji.Murji koja mi je i onda i danas blia leglo primitivizma,malograđanštine i obrazovanih sve u šesnaest.No policija je bila jedina zakonska opcija za formiranje oružanih snaga ,budući da smo tada još uvijek bili u Jugi.
Da se nešto dešava naslutila je mama kada joj se susjeda u pol glasa obratila:
"Čujte suseda ,vašu malu su tražili neki u odjelima bila su dvojca i svakaj su me pitala i o njoj i o vama .Ja im niš nisam rekla."
Lajava onakva kakva je vjerojatno im je ispričala i kolko gaćica tjedno operemo ,naravno i koje su boje jer u Zagrebačkim kvartovima s obiteljskim kućama gorje je nego na selu ,svak zna sve o onom drugom,pomeće se pred tuđim vratima ali nikad pred svojim.Nas tri,samohrana majka sa dvije kćeri bile smo top tema.Uvriježeno mišljenje da su djeca rastavljenih roditelja potencijalne propalice davala im je "štofa"u njihovim naopakim i opakim glavama.A sad mene još i traže.
Nakon susjede"niš nisam rekla"nazvala me frendica s faksa i rekla da su policajci u civilu i nju nešto ispitivali o meni.Kako ja nikom nisam rekla svoju odluku svi su bili preneraženi činjenicom da se murja raspituje o meni.
Ni meni baš posve nije bilo jasno o čemu se radi no kasnije ću saznati da je to zapravo bila sigurnosna provjera , jedan od uvijeta za prijem.
Prošlo je oko mjesec dana kada sam dobila poziv,obavila razgovor ,lječnički pregled i upala.Upala u drek do guše.
Ja pomislila kako ću biti nova Lara C. a oni mene u kancelariju uz obrazloženje da žene ne mogu u specijalne postrojbe MUP-a. Horor em u murji ,em knjiški miljac dvije stvari s kojima se nisam mirila.
U to vrijeme radnog vremena nije bilo prijemi u specijalne postrojbe bili su prioritet moje službe.U kojoj je osim mene radila još jedna hrvatica a 22 žene bile su srpske nacionalnosti uglavnom su im muževi bili milicajci na "položaju"ili su bile žene oficira JNA.Gledale su me ko čudo ,ponašle se hladno i otresito definitivno neprijateljski.Nestjale su preko noći u svoje Plaško,Knin....
Informacije o ljudstvu curile su neopisivo .Pogotovo za "Krvavi Uskrs" .Radila sam sve i sva pomagala svom budućem zapovjedniku odabrati kandidate za specijalne,dežurala u kabinetu ministra ,davala majkama,suprugama informacije kako su njihovi muževi,radila ponekad i 20 sati bez prekida. Nakon"Krvavog Uskrsa"znala sam definitivno da nemogu ostati u Zagrebu iako sam bila na neki način korisna smatrala sam da ne radim dovoljno .
Osnutkom Zbora narodne garde podnjela sam zahtjev za premještaj u jednu od postrojbi. Isti je odbijen uz obrazloženje da sam prijekopotrebna baš tu gdje jesam jer sam kao osoba od povjerenja i statusno ću voditi od tada isključivo ZNG budući da je odljev informacija bio prevelik a one koje su ih odavale još su uvijek bile u službi.
Ne mogu reći da je ta činjenica smirila moje"crve u guzici"ali nažalost izbora nisam imala .Tješila sam se
činjenicom da ću "dečkima"biti pri ruci učiniti za njih sve što treba i tako im pomoći.
Plejade muškaraca prolazile su kroz kancelariju, problema napretek, administracijska zbrka totalna.Ja sve mršavija neispavana.Kod kuće sam provodila ne više od šest sati dnevno. Dođem doma ubacim nešto u kljun ,otuširam se i nazad u kancelariju.
Tada uopće nisam razmišljala kako me ljudi doživljavaju, s kime surađujem tko će mi doći u kancelariju i tko su od tih ljudi"face".
Vrijeme će pokazati da sam baš u tom razdoblju upoznala neke od ljudi koji će činiti zapovjedni kadar Domovinskog rata odnosno da će isti postati stup Hrvatske vojske.

| komentari (11) | print | # |

četvrtak, 02.11.2006.

Trenutak odluke

Update 05.studenog 2006.

SVIM TIGROVIMA I TIGRICAMA SRETNA GODIŠNJICA BRIGADE.

Bezbrižne osamdesete ostale su i iza mene.Upis na akademiju,početak studentskog života,širenje vidika ,nove životne obaveze,mjenjale su me i formirale svakodnevno.
Sjećam se kao danas 13.svibnja 1990. tekme koju nikada neću zaboraviti,tekme koja je u meni stvorila neopisivi bjes ,potrebu za osvetom ,osjećaj nemoći.Bila je to utakmica Dinamo-Crvena zvezda.
Nemilosrdno lupanje milicije po Boysima,Bobanov skok na policajca.Zašto murja lupa samo naše,zašto se na završetku "Marjane ,Marjane"dvorana-stadion, ustaje kad završetak gromoglasno zvuči "...i još jedno slovo,i još jedno slovo,ime Isusovo,i još jedna packa živjela Hrvatska" ,zašto krenu prema tribinama s pendrecima izvađenim iz futrola,što je bilo 71.,tisuću zašto a odgovor doma uvijek jednak "O tome je bolje ne pričati" .
Molim!Koje to pitanje nema odgovora?

Znam da se proljeća devedesete pratila televizija i radio 24 h,znam da sam jako odgovorno shvatila izbore devedesetih ,neopisivo sretna bila konsčnicom,sve sam jače osjećala nacionalnu pripadnosti.Osjećala da je bezbrižnosti uskoro kraj.
Ljeta su uvijek bezbrižnija takvo je bilo i ljeto 90-te.Sjećam se jako sam se veselila koncertu Tine Turner na Radnikovom stadionu ,cijelo ljeto "stiskala"lovu samo da uspijem uštediti za koncert.
Frendica je nabavila karte,kupujem kartu za autobus i krećem prema Zagrebu.
Na koncert nisam stigla,do Zagreba putovala sam kroz "pustinju i prašumu"nekih osamnaest sati.
Počelo je.Počelo je isprva kao uništavanje šuma,korištenja pila i sjekira umjesto mozga,"ugroženi" su blokirali ceste ,formirali stranku,napali policajce u Glini ,sad već nisam bila samo frustrirana i ljuta sada sam definitivno odlučila napraviti ,sve,baš sve što je u mojoj moći da profunkcionira Hrvatska s novoizabranom vlasti.

Kakvom sam je zamišljala ,ma nisam zapravo imala neku velebnu viziju znala sam da želim osjećati nesputanost,slobodu reći da Titi smrde noge ,da je na slici lijep ko konj i zbog toga ne završiti u zatvoru.Znala sam da želim nakon faksa posao ,i da od svog rada živim kao čovjek,a pri tom da mi se u džepu ne nalazi "crvena knjižica".Znala sam da želim apsolutnu slobodu.

Krenem tako ja položiti jedan od posljednja dva ispita na Pedagoškoj akademiji koja se u Zagrebu nalazi u Savskoj ulici.U četrnaestici nije bila gužva ,vozač je slušao radio.
Kako sam stajala u prednjem djelu tramvaja upravo kod vozača ,začuh:"Na cestama koje vode prema Kninu i dalje lokalno stanovništvo onemogućava nesmatan promet navoženjem pijeska ,kamenja i balvana."
Pa zatim:"Referendum srpskog stanovništva koji je pokrenula SDS u tijeku .Manjinsko Srpsko stanovništvo referendumom traži odcjepljenje od Hrvatske...."

Znam da sam odluku donjela u trenutku ,idem.Idem dolje ,moram izaći iz tramvaja.Iz tramvaja izašla sam stanicu ranije.Našla se pred zgradom MUP-a.Ušla u istu i odmah zaustavljna od policajca koji je na kapi još uvijek nosio"zvezdu petokraku".
"Kuda ćete ženo", zagrmio je.
"Idem se prijavit."sva zdrmana i preplašena prozborila sam.
"Ma di se prijavit,što si napravila",grmi on a predvorje ječi.Neki drugi "organ" smiuljio se,što mi danas nije ni čudno.Ja metar cvancik ,50 kg razgovaram s čovjekom poprilično višim od sebe i gledam visoko gore.
"Ma nisam ja ništa skrivila ja bi se prijavila u policiju,znate ja sam domoljub i ljute me ova dešavanja.Idu dečki iz kvarta pa bi i ja radila nešto korisno ako mogu."
"Ma što bi ti radila ajde idi kući"
Nisam otjerana ,ostala sam došla do Kadrovske službe i ispunila upitnik.Službenica je bila više nego službena ,nimalo ljubazna i jako hladna.

Po povratku kući čim sam otvorila vrata i mama se pojavila iz kuhinje ,zauzela sam gard odrasle i odlučne i rekla:"Mama ja idem,idem u postrojbe MUP-a .Danas sam se prijavila pa ako me prime prekidam faks i ....neznam.Pokušaj me razumjeti ja moramnešto učiniti .Nemogu sjediti doma ko kokoš na jajima i gledati,slušati samovolju pojedinaca .Ovo je moj dom i nedam ga nikada nikome.

Zapravo kad malo bolje razmislim Boban,Tina Turner i neznani tramvajac ,krivi su za sve,krivi su što će mi se život promjeniti ,otići u sasvim drugom smjeru od planiranog .No ne žalim ,nikada nisam radi ove odluke požalila ni onda niti danas.Danas bi iznova učinila jednako,odluka bi ostala ista.

| komentari (50) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30