Marketing
Željka
update
post napisan 27 .studenog pronaći ćete klikom na kalendar ljevo ispod slike u mozili se nevidi neznam iz kojih razloga.dok u avant brosweru i iinternet e je sve ok.hvala
Kada sam krajem 99 godine počela zalaziti u jedan od mnogobrojnih kafića u Španskom,ubiti vrijeme ispijući kave ,razbistriti misli, postala sam svjedokom tragedije zvane Barake -Aušvic.
U tim barakama na kraju gada ,trulim i neuglednimu sobičcima od dvadesetak kvadrata pokušavali su postaviti na noge ljudi heroji,prognanici iz Vukovara koji su osam godina nakon pada Vukovara još uvijek živjeli u drvenim straćarama na rubu Zagreba.
Svaki puta kada bi mi pogled zalutao u smjeru baraka jednostavno bila sam uvijek i ponovno zgrožena . Zamisliti samo zamisliti što su ljudi heroji prošli padom Vukovara ,kakve strahote i patnje nemoguće je nama običnim smrtinicima.Mi možemo osjetiti vlastitu bol ,tugu ,zgražanje ali iskreno nevjerujem da smo ikada dotakli tu razinu boli,poniženja koju su osjetili ljudi heroji.
I tada kada je pogled preltio putem Baraka iskreno me bilo sram .Bilo me sram moje nemoći.Bilo me sram Moje domovine,bilo me sram okretanja leđa ljudima herojima.
Ostavljnim na rubu grada ,na rubu živaca ,na rubu egzistencije.
Jednom pijući kavu iz nekog apatičnog stanja prenuo me smjeh ,smijali su se grohotom.Grupa teenagera nekoliko djevojaka i dva tri mladića.Okrenula sam se i nasmješila i ja njima jer stvarno me dirnula njihova vedrina.
U djeliću sekunde pogledale su me velike plahe oči djevojke kratke kose ,izrazito mršave i visoke ,grabila je dugačkim pomalo valovitim koracima ka ulazu u kafić na čijoj sam terasi sjedila.
Kažem ja bivšem :"Ova cura koja je ušla u kafić,ja nju od nekud znam"
Klinci su se smjestili u kafić popili piće ,čavrljali i izjurili smijući se neprestano.Nisam mogla a da ne komentiram kako je njihov smjeh zarazan,kako su bezbrižni i nemaju pojma da žive možda najljepše trenutke svog života.
Nisam bila u pravu .Konobar kojeg smo poznavali prišao je nakon odlaska "ekipe"našem s stolu i rekao:"Jel znate vi onu malu crnu,visoku?!",nije mi posve bilo jasno zašto nas je to pitao.Nastavio je ozbiljna glasa i pomalo skrušena pogleda :"Pa ona mala ,ona ŽELJKA to vam je ona mala iz Vukovara".
" Koja mala iz Vukovara?", sva sam zbunjena pitala.
" Ona djevojčica s fotografija ,ona sa velikim očima koja je u koloni prognanika neprestano plakala",odgovorio je.
Sada mi je bila jasnija moja konstatcija da djevojku poznajem.Prepoznala sam joj oči ,uvijek pamtim oči.Njene su i dalje ostale tužne ,plaha preplašena pogleda koji de damo sekundu zaustalja na ljudima.
Viđala sam ju često iako se njeno društvo smijuckalo isticala sebaš tim svojim plahim pogledom,govorm u pol glasa i jakom gestikulacijom rukama .
Željku sam u to vrijeme viđala često zajedno smo proslavile u spomenutom kafiću i Novu 2000.Baš na toj proslavi plaha Željka u mojim jeočima postala veika ,još veća i nezaboravna.
Klinac iz Željkina društva pretjerao je s alkoholom i nitko od prisutnih nije ga uspio potjerati kući ,prepijan da hoda preagresivan i lud da razborito razmišlja bauljao je po kafiću podbadajući goste.
Odjednom kada je sjeo u separe pojavila se Željka odvalila mu dva muška šamara izvukla ga iz separea za jaknu i s dvojcom iz društva odvela kući.Snaga riječi iz te krhke djevojke ,njen nastup i ponašanje potaknuli su me da u trenu shvati, ,Željka je odavno odrasla ,Željka je odavno Žena (s namjernim velikim Ž)Željka je odrasla davno u šestoj godini u ranjenom Vukovaru iz kojeg je sačuvala samo svoj plavi kaputić.
Oprostite ljudi hrabri ,oprostite ljudi heroji ,oprosti Željka ,oprosti Vukovare jer morali smo više ,morali smo moći više.
Post je objavljen 18.11.2006. u 02:04 sati.