|
Ovaj je blog prije predstavljao moj život.
Sve što se događalo dan za danom, sve sam tu pisala.
Sve se znalo, ali odjednom sve je puklo.
Prestala sam pisat, nisam znala šta se koji dan događalo.
Vrijeme je da prestanem mislit na to dal netko čita blog.
I nastaviti gdje sam stala.
Bolje da neke stvari dođu na vidjelo.
***
Iako sam obećala svom bivšem dečku, Ivanu, da neću pisat o njemu.
Stvarno neću... Ali... Znate ga svi, razmislite malo tko je Ivan...
Dal je stvarno smjer telekomunikacije? Ljudi... Koga ne mogu podnijet?
Prije par dana shvatila sam zašto ga nitko ne zove Ivan...
Stvarno sam se trudila da ga ne povrijedim, i sad...
Kad sam ga povrijedila, na način koji je on krivo shvatio...
Ne može me pogledat u lice, u oči, da nema onaj prokleti hladni pogled...
LEDENO PLAVE OČI....... koje sam voljela duuugo dugo....
***
Kažu da svatko ima svoju srodnu dušu.
Mislila sam da je Hrvoje bio moja srodna duša...
Prevarila sam se... Ja nisam njegova srodna duša...
Ono što me najviše zabolilo je to šta je pitao Kristinu za barenje...
I to dok je kao bio samnom... Da meni ne kaže...
Nakon svega šta sam prošla, htio mi je to napraviti...
Nikad ne bi rekla da je takva osoba...
Činio se dobar, drag... Ali povrijediti me na takav način...
Mene svaki put zaboli u srcu, u trbuhu u duši...
Kada vidim Kristinu, jer kad vidim nju, vidim NJEGA...
I to boli. Stvarno boli.
Boli kada čujem njegovo ime...
Boli kada čujem kako netko spominje Dubravu...
Sve me boli kada znam da je GOTOVO...
A bojim se da ne završim kao prije 2 godine...
Od živciranja da završim na anoreksiji...
Ali njega briga za to...
Glavno da je našao trebu iz frizerske...
Neka mu je sa srećom... Neka samo bude dobra prema njemu...
I neka ga ne povrijedi na bilokakav način...
Jer je duboko u sebi dobar, doživjela sam to.
***
Ančica...
Hvala ti na svakom razgovoru i svakoj poruci s kojom si me tješila...
Stvarno si super cura, obožavam te fakat...
Ali meni ti je cijelo vrijeme u podsvijesti da si njegova sestra...
I opet mi je krivo zbog svega... Ne znam zašto ali...
Bojim se da u tvojim očima ne padnem...
Da me odjednom prestaneš gledati kao frendicu...
Toga se najviše bojim...
I bojim se da ti netko ne bude govorio protiv mene...
A fakat sam te zavoljela ko frendicu, vjeruj mi...
***
Kad čitam blog unazad godinu, dvije...
Sve se vrtilo oko par osoba...
Ništa skoro nije bilo novo...
Samo C. i to je uvijek bilo to.
***
Počela sam pisat blog sa 14 godina, a sad ću 17...
Promijenila sam se kao nitko...
Iako sam najviše od svega imat obrambeni sustav od ljubavi...
Teško je boriti se sa srcem...
Imam osjećaj da sam potrošila svoju mladost...
Da je sve otišlo u vjetar...
Još malo pa ću bit odrasla...
Nisam našla svoju ljubav...
Nisam našla svoju strast prema ičemu...
***
U svojih 16 i pol godina promijenila sam odprilike 7 dečkiju.
Evo mogu čak i imenovati... Od početka do sada...
Hrco, Marko, Matej, Ivanchek, Kosta, Ivan i Hrvoje...
S Hrcom sam si i dan danas u odličnim odnosima...
Marko me volio, i to najjače od svih...
Matej me trpio 2 mjeseca, i to je bila najnormalnija veza...
Ivancheku sam ja bila najdulja veza, 3 mjeseca...
Kosta me volio, i napravio bi sve za mene...
Ivan je shvatio nakon 3 godine da me voli...
Hrvoje... najviše sam se vezala za njega... Ali...
***
To su bile koliko toliko normalne veze...
Ostalo je bilo sranje, barenje i takve gluposti...
Prerasla sam to... Ali recite mi vi...
Kako da imam normalnu vezu i normalnog dečka...
Kad me svaki od njih svakom vezom sve više i više povrijeđuje?
Zašto moje srce gubi nadu?
Zašto ne mogu naći osobu koja će me voljeti?
Zar me tako teško voljeti?
A kad nekog volim, za njega mogu napraviti sve...
Mlada sam, da... Ali nisam kao ostale cure u mojim godinama...
Ja sam gad demn poseban slučaj...
***
Dosta pisanja za danas... Previše toga sam otkrila...
Nadam se da će netko shvatiti moje riječi...
|
