Carpe diem 1509

Prožima me neka tuga....opet iznova padam, ali od ustajanja nema ni traga ni glasa. Prožima me neka tuga bez kraja i konca....prožima me neka tuga već mjesecima. Ako sam ovo iskreirala onda sam u klincu. Onda stvarno ne znam što želim. Što želim? Želim biti sretna i očito sreću tražim izvana. Umara me sve....stalno sam pospana, umorna i ansiozna. Onaj serotonin od subote je prestao sa djelovanjem...znam točno i zašto. Želim nešto razriješiti, a to je trenutno izvan moje moći. "Uvijek je dobro ispred svih nas." - da li je uistinu tako? Nikako da se naučim strpljenju... Pokušavam biti u trenutku, ali misli mi lete....Nad nekim stvarima se ne može imati kontrola, nikako da naučim. Ok, disat ću i koncentrirati se na sada i ovdje....to mi barem donekle pomaže....Nadam se da ću uskoro riješiti to što me muči....to be continued....

STRES I NJEGOVE BLAGODATI

Da li ste ikad osjećali takvu tugu da vas boli cijelo tijelo i imate osjećaj da ćete se svaki tren raspasti na tisuće komadića? Ja sam se često tako osjećala, a još uvijek se ponekad raspadnem, ali se nekako sastavim....poput legića ili možda poput domina, jer se opet raspadnem pa sastavim i tako u krug. Zašto? Zašto dopuštam da me preplave emocije tako snažno? Možemo li mi uopće kontrolirati svoje emocije? Naravno da možemo, ali za to je potrebno puno rada na sebi. Pod emocijama podrazumijevam ljutnju, bijes, tugu, ogorčenost, a ne samo "volim te". Apropo ovog "volim te" nedavno sam pročitala da pokazao ili ne pokazao emocije svejedno se sjebeš. Pa dobro, zato ja radim ono što rezonira sa mnom....pokažem ih pa kako bilo. Barem znam da sam dala sve od sebe. Zašto djeca nemaju problem sa pokazivanjem emocija, a mi odrasli sve nešto držimo u sebi ne bi li možda pokazali/dokazali da smo cool. Ma kome to dokazujemo? Sebi? Ja se vodim sa naučenim gradivom "4 sporazuma sa samim sobom" i uvijek dajem sve od sebe. Neki ljudi imaju problem sa reakcijom na stres - to je ono ljutnja, bijes....Dajem sve od sebe da takve ljude iskuliram, da ne vratim istom mjerom. No, što mi se onda ponekad dogodi....psihosomatska reakcija, bude mi loše, boli me glava itd. Mislim da treba reagirati, ali primjereno. Opet...svatko je individua za sebe i teško je tu biti pametan. Definitivno ne možemo kontrolirati događaje, ali možemo kontrolirati reakciju na događaje. Svi imamo teške trenutke kada mislimo da se svijet ruši. Neki od nas to drže u sebi i ne pričaju nikome, a neki imaju potrebu dijeliti to sa bliskim ljudima, dok neki imaju potrebu podijeliti probleme sa svima i to nebrojeno puta istu priču. Ima nas svakakvih, živjela različitost
Kako naučiti biti sretan? Tako da ne brinemo. A kako ne brinuti? Tako da odemo leć? Hm...možda pomogne....osim ako ne sanjamo probleme ili kad se probudimo oni nas dočekaju u podnožju kreveta ili još gore, pored glave
Odlučila sam biti ono što jesam....pokazati lijepe emocije, a primjereno reagirati na ljude kad sam pod stresom. Ajmo vidjeti kako će to izgledati.

Rijeka EPK 2020

1.veljače 2020.godine, riječka ribarnica....dvije gitare, truba, vokali i "Bubanj" riječke grupe Fit. Odjednom krene kahon i tum tum ba....pogled gore, a kad ono neki tamo pjevači u crvenim i plavim majicama. Da, to je moj Vokalni studio Rijeka i naša srca velika kao kuća. Da me netko pita koji mi je najdraži nastup svakako ću reći upravo taj u ribarnici. Da, na prvu se ne čini neka primamljiva atmosfera, sve nešto vlažno, sklisko, a tek "parfem"....No....kad smo krenuli pjevati, kad su krenule ovacije iz prizemlja kao da smo r'n'r zvijezde krenuo je i svima nama najež od glave do pete. Ono....wow....uštipni me molim te5 da vidim sanjam li....Da citiram legendarnog Mladena Delića "Ljudi moji, ma je li to moguće"

Nakon nastupa bis....onda opet nastup u 12h i opet bis....wow. Potom trk u riječki studio HRT-a i pjevanje dvije pjesme....ima li kraja sreći i veselju
Nakon svega toga čovjek dobije poriv za zagrljajima i izražavanjem ljubavi nepoznatim prolaznicima...ipak to nismo radili, ali smo grlili jedni druge. Dva dana nakon što su se slegli dojmovi još uvijek je wow osjećaj. Kako je divno raditi nešto što voliš, što te ispunjava, a posebno kad to radiš od srca. Serotonin otpušten, oksitocin također....pozitiva lansirana u svemir. Ništa mi neće ovi dan....ma nijedan dan pokvarit
https://youtu.be/nC3KxmLoGpM

LJEPOTA ŽIVLJENJA

Budim se iz lijepog sna u to čarobno jutro...S veseljem protrljam oči i nabacim osmijeh kad ugledam zrake sunca što sramežljivo probijaju kroz roletne. "Napokon sunce" kažem naglas razdragano. "Napokon sunce u gradu koji teče" Pogledam na desnu stranu i vidim svog malog anđela kako spokojno spava u svim krevetu. Ustanem i lagano ga poljubim da ga ne probudim. Lagano mu pomilujem crnu kosu i nasmijem se koliko sam sretna i zahvalna što ga imam. Kuham kavu i uživam u samom mirisu. Uzimam šalicu, upalim radio i uživam u trenutku. Pomislim kako je život lijep kad se živjeti zna, kad odagnamo sve one loše misli i brige. Napokon shvatim smisao onoga što mi piše na šalici: "Nije svaki dan dobar, ali ima nešto dobro u svakom danu."