Carpe diem 1509

Prožima me neka tuga....opet iznova padam, ali od ustajanja nema ni traga ni glasa. Prožima me neka tuga bez kraja i konca....prožima me neka tuga već mjesecima. Ako sam ovo iskreirala onda sam u klincu. Onda stvarno ne znam što želim. Što želim? Želim biti sretna i očito sreću tražim izvana. Umara me sve....stalno sam pospana, umorna i ansiozna. Onaj serotonin od subote je prestao sa djelovanjem...znam točno i zašto. Želim nešto razriješiti, a to je trenutno izvan moje moći. "Uvijek je dobro ispred svih nas." - da li je uistinu tako? Nikako da se naučim strpljenju... Pokušavam biti u trenutku, ali misli mi lete....Nad nekim stvarima se ne može imati kontrola, nikako da naučim. Ok, disat ću i koncentrirati se na sada i ovdje....to mi barem donekle pomaže....Nadam se da ću uskoro riješiti to što me muči....to be continued....