evill angell
Prokleti alkohol
I tako smo ja i moja Mare nastavile plesat u nadi da ćemo barem noćas «ulovit» nešto dostojno naše veličine, nadale smo se da će se i nama jednom posrećit. Plesale smo, i plesnim pokretima zavodile mladiće koji su nas upijali pogledima. Pokretima ruku, prstiju, bokova širio se takav seksipil, da smo čak i primjećivale kakvu pažnju plijenimo sa muške strane. Čak smo primijetile i par ljubomornih cura koje nemaju ono što imamo mi, te zabranjuju svojim momcima da gledaj. No nitko od svih njih nije nas zadivio, nitko od njih nije imao onaj famozni x faktor koji smo mi trebale, koji smo tražile. Dosta nam je plesa, shvatile smo da je uzalud. Sjele za šank, i tada smo ga upoznale.. Bio je tako glamurozan, sa takvim stasom. Nitko mu nije uspio odoliti, ali on je izabrao nas, zamislite, NAS. Obuzela nas neopisiva sreća, dobile smo ono što smo tražile, ono što smo čekale, ono što smo već dugo željele. Obuzeo nas je u potpunosti. Kad je učinio što je namjeravao s nama, otišao je, napustio nas je. Kažu da nakon kiše dolazi sunce, ali trenutno je drugačija situacija. Dugo je sjalo sunce, pa je odjednom pala kiša. No, kako god, bitno je da smo dobile što smo htjele, da tako je, to je bitno. No nešto se događa s nama. Totalno smo se promijenile. Pričamo besmislice, radimo ono što inače nikad ne bi radile, nikad ne bi dopustila da me ljubi netko nepoznat. Čekaj malo, stani, tko si ti, zašto to radiš? To su riječi koje sam konstantno ponavljala, ali, postoji veliko ali.. Ponavljala sam ih u sebi. Nisam mogla glasa izustit. Cijelo vrijeme sam se smijala, dok me on dirao, ljubio, ma fuj. Kako sam mogla. No nisam se samo ja tako ponašala. Isto to je radila i moja Mare. Što nam se događa??
U tom nekom vražjem trenutku otišle smo, ali, nismo same, otišli smo sa tom dvojicom koja su nas ljubila, grlila. Otvorim oči i već smo u autu. Zašto me nitko ne čuje? Zar ne vidite da ne želim ovo. Vozili smo se tako dugo.. dugo..
Probudila sam se, u bijeloj posteljini. Gdje sam? Pogledam oko sebe, nema nikog, sama sam u toj bijednoj jednoličnoj sobici, potpuno sam sama. Gdje je moja Mare? Gdje su ona dvojica s kojima smo se vozile? Zvali su se Brzina i Adrenalin.. Gdje su?
Na to se pojavi moja majka, nju prepoznajem. I tada mi je počela pričat.. Onaj kojeg sam upoznala zajedno sa Mare, za šankom, bio je Alkohol. Pod njegovim utjecajem počele smo se ponašat na način koji nam nije do tad bio poznat. Upoznale smo Brzinu i Adrenalin. Iako nismo htjele, pošle smo pod utjecajem Alkohola i sa promilima u krvi smjerom Brzine i Adrenalina. Našli su nas u provaliji. Mene su uspjeli spasit, iako su oštećenja velika, a moje Mare više nema, nema je..
Prokleti Alkohol!!
Black and white
I will always love you ( Whitney houston)… To je pjesma koja me budi svako jutro, pa tako i danas. No danas je nešto drugačije, kao da pjesmu pokušava izvesti neka bijedna kopija. Uz to, obuzeo me neki čudan, nadasve neopisiv osjećaj. Logičan zaključak u tom trenutku bio je taj da mi se još spava, vjerojatno mi se učinilo, da, tako je. Što bi drugo moglo bit?
Dan je krenuo prema planu. Doručkovala sam, spremila sam se i uputila se prema gradu. Sutra mi je rođendan i moram si priuštit neku lijepu haljinicu. Izašla sam, i ponovo taj osjećaj. Leptirići u želucu? Nešto slično tome, ali ni sama nisam mogla dokučit što je zaista, ali ono što sam sa sigurnošću mogla reći jest to da je osjećaj vrlo nelagodan. Čudan. Nikako pozitivan. No pomislila sam: «Opet umišljaš, ajde saberi se!» I tako sam nastavila dalje. Nešto me navelo na put kojim do sad nisam nikad išla, ali prizor koji sam vidjela bio je prekrasan! Sjećam ga se kao da je bilo jučer. Zastala sam, upamtila sam svaki detalj, svako lice.. S moje desne strane u parkiću punom djece bila je i ta djevojčica, prekrasna djevojčica, sa svojim vjernim prijateljem (psom). Osjećam sreću, veliku ljubav. S desne pak strane vidjela sam dječaka kako pomaže slijepcu da prijeđe cestu, ponovo prizor pun ljubavi, brige i pažnje, opet prekrasno. Koračala sam dalje u nadi da ću ugledat još nešto takvog, no tada je sve počelo. Opet onaj čudan osjećaj, opet oni leptirići u trbuhu, samo što su ovaj put bili toliko intenzivni da sam morala sjest na klupicu do, nisam više mogla hodat. Što se događa? Odjednom osjetim vjetar, snažan vjetar, kao da mi želi naudit. Bila sam prisiljena dignut se i nastavit put.. Vjetar je uzimao maha sve više i više. Zašto se ljuti? Sve se naoblačilo, kiša je počela padat. Počela sam ubrzano hodat do najbliže zgrade, da se sklonim, no počelo je sve jače. Nebo se sakrilo, sve je postalo crno, mračno. Što se događa? Kiša lije kao iz kabla, sva sam mokra. Onaj nelagodan osjećaj još je prisutan. Na trenutak zastanem, ni sama ne znam zašto, kao da me netko zaustavio. Okrenem se, iza mene sunčano, ponovo s desne strane vidim djevojčicu kako se igra u parkiću sa psom, a s lijeve strane vidim dječaka kako pomaže slijepcu prijeći cestu. Pomišljam, umislila sam sigurno, to ne može bit istina. Vratim pogled naprijed, počelo grmit, sad se već bojim. Saberem se, i opet usmjerim pogled iza sebe, a prizor je isti kao prije. Iza mene je sreća, neopisiva sreća, toplina. Zbunjena sam, ništa mi nije jasno. Pokušavam se vratit, u toplinu, blizu sreće, no ne mogu, ne mogu se pomaknut. Pokušam hodat prema naprijed, to mogu. Kako to? Potrčala sam.. Još se više naoblačilo, sve je sivo, mračno.. trčim a nikako da dođem do te zgrade.. Ne mogu dalje..
Čujem glas..
Poznata pjesma svira, bila je to ona kopija « I will always love you » sa početka dana. Konačno se opustim. I vidim Ga, On dolazi...V
