I will always love you ( Whitney houston)… To je pjesma koja me budi svako jutro, pa tako i danas. No danas je nešto drugačije, kao da pjesmu pokušava izvesti neka bijedna kopija. Uz to, obuzeo me neki čudan, nadasve neopisiv osjećaj. Logičan zaključak u tom trenutku bio je taj da mi se još spava, vjerojatno mi se učinilo, da, tako je. Što bi drugo moglo bit?
Dan je krenuo prema planu. Doručkovala sam, spremila sam se i uputila se prema gradu. Sutra mi je rođendan i moram si priuštit neku lijepu haljinicu. Izašla sam, i ponovo taj osjećaj. Leptirići u želucu? Nešto slično tome, ali ni sama nisam mogla dokučit što je zaista, ali ono što sam sa sigurnošću mogla reći jest to da je osjećaj vrlo nelagodan. Čudan. Nikako pozitivan. No pomislila sam: «Opet umišljaš, ajde saberi se!» I tako sam nastavila dalje. Nešto me navelo na put kojim do sad nisam nikad išla, ali prizor koji sam vidjela bio je prekrasan! Sjećam ga se kao da je bilo jučer. Zastala sam, upamtila sam svaki detalj, svako lice.. S moje desne strane u parkiću punom djece bila je i ta djevojčica, prekrasna djevojčica, sa svojim vjernim prijateljem (psom). Osjećam sreću, veliku ljubav. S desne pak strane vidjela sam dječaka kako pomaže slijepcu da prijeđe cestu, ponovo prizor pun ljubavi, brige i pažnje, opet prekrasno. Koračala sam dalje u nadi da ću ugledat još nešto takvog, no tada je sve počelo. Opet onaj čudan osjećaj, opet oni leptirići u trbuhu, samo što su ovaj put bili toliko intenzivni da sam morala sjest na klupicu do, nisam više mogla hodat. Što se događa? Odjednom osjetim vjetar, snažan vjetar, kao da mi želi naudit. Bila sam prisiljena dignut se i nastavit put.. Vjetar je uzimao maha sve više i više. Zašto se ljuti? Sve se naoblačilo, kiša je počela padat. Počela sam ubrzano hodat do najbliže zgrade, da se sklonim, no počelo je sve jače. Nebo se sakrilo, sve je postalo crno, mračno. Što se događa? Kiša lije kao iz kabla, sva sam mokra. Onaj nelagodan osjećaj još je prisutan. Na trenutak zastanem, ni sama ne znam zašto, kao da me netko zaustavio. Okrenem se, iza mene sunčano, ponovo s desne strane vidim djevojčicu kako se igra u parkiću sa psom, a s lijeve strane vidim dječaka kako pomaže slijepcu prijeći cestu. Pomišljam, umislila sam sigurno, to ne može bit istina. Vratim pogled naprijed, počelo grmit, sad se već bojim. Saberem se, i opet usmjerim pogled iza sebe, a prizor je isti kao prije. Iza mene je sreća, neopisiva sreća, toplina. Zbunjena sam, ništa mi nije jasno. Pokušavam se vratit, u toplinu, blizu sreće, no ne mogu, ne mogu se pomaknut. Pokušam hodat prema naprijed, to mogu. Kako to? Potrčala sam.. Još se više naoblačilo, sve je sivo, mračno.. trčim a nikako da dođem do te zgrade.. Ne mogu dalje..
Čujem glas..
Poznata pjesma svira, bila je to ona kopija « I will always love you » sa početka dana. Konačno se opustim. I vidim Ga, On dolazi...V
Post je objavljen 06.10.2008. u 15:10 sati.