Uvjeti iscjeljenja... iz jedne buduće knjige

ZABORAVITI SVAKO ZLO KOJE NAM JE NETKO UČINIO

Dok god čovjek živi na kolektivnoj razini svijesti, a nije sam stvorio svoju akumulaciju pozitivne svijesti, on teško može zaboraviti zlo koje mu je netko učinio. Razlog je taj što njegova duša pamti sva zla koja su prema njoj učinjena kroz sve živote koje je živjela. Tek kad osoba doživi prosvjetljenje, tad ima sposobnost prilagodi svoju svijest, da manje gleda negativno i više misli pozitivno, moći će zaboraviti svo zlo ovoga svijeta. Djelujući svjesno pozitivno za svoju dobrobit, ona čini dobro cijelom svijetu. Za takav način života prosvjetljenje se može postići na tri načina.

Jadan od načina je da potone u svojoj negativnosti toliko duboko kao što se to meni dogodilo, da mu trebaju svi duhovni učitelji svijeta, živi i arhetipski, da bi ga podigli iz bezdana u koji je upao. To je izuzetno bolan način buđenja i najteže je iz njega vratiti se u normalu.

Drugi način je da poravnanje u svojoj svijesti sam postigne na način, da izjednači polove u svijesti bez mentalnog i duhovnog pada koji vode u bolest fizičkog tijela., a to se čini tako da se sva negativnost pusti na stranu i da se svjesno nauči dovoljan broj pozitivnih osobina i stvori idealan karakter koji lako održava ravnotežu između pozitivnog i negativnog načina mišljenja. To je svakodnevno nadgledanje svog mišljenja, komunikacije i djela. Poslije toga lako se kontrolira svoj um, jer se gledajući iz pozitivnog stanja svijesti prepoznaju moguća nadolazeća iskustva. Svaki svjestan čovjek intuitivno će odabrati ona iskustva koja će ga učiniti zdravim i naprednim.

Treći način je teško dostupan većoj masi ljudi. To je božanska svijest koju imaju najveći duhovni učitelji svijeta kao što su idoli raznih religija. Ona živuća ljudska bića koja su dostigla savršenstvo nalaze se na tako osjetljivim, suptilnim razinama svijesti, da ih se sve dotiče. Oni kroz svoje biće održavaju milijune drugih duša, da ne potonu u tamu ovog svijeta i djeluju kroz samilost. Iako su samo promatrači, oni također na sebe preuzimaju i bol pojedinaca koju potom prerađuju u vrlo kratkom vremenskom periodu. Ta bol se na njih može odražavati na fizičkoj razini, ali oni savršeno barataju psihom i koriste najviše duhovne zakone prirode pa ne osjećaju duševnu bol. To su najbolji iscjelitelji na svijetu, mogu djelovati iz bilo kojeg dijela svijeta na pojedinca, skupinu ili planet Zemlju. Njima je dostupno znanje iz prirode, imaju komunikaciju sa svim carstvima na zemlji i šire.

Najidealnije bi bilo za prosječne ljude koristiti ovaj drugi način, jer bi on bio najbezbolniji i najlakše bi ga bilo svjesno održavati, a iz njega se onda vremenom može postići i ovaj viši teško dostupan nivo svijesti.

Anđa Jotanović

slika: digital art


Kako bi bilo lijepo znati tko sam ja, otkud dolazim i kuda idem…
Kako bi bilo lijepo roditi se bez bola, osjećati se sigurnom, sretnom, odrastati sa smijehom, imati zanimanje koje me veseli, nekoga tko me voli, dobiti ispravne odgovore na sva postavljena pitanja…

Kako bi bilo lijepo usvojiti znanje bez ograničavanja za bilo koje zanimanje i s tim znanjem osigurati svoje mjesto pod suncem, pokazati svoje vrijednosti, imati dostatna sredstva za preživljavanje i podmirenje svih svojih i obiteljskih potreba…

Kako bi bilo lijepo znati cilj prema kojem putujem… Kako bi bilo lijepo hodati prema njemu slobodno, bez ičijeg sputavanja, roditeljskog, partnerovog, društvenog, vjerskog...
Kako bi bilo lijepo živjeti u potpunom blagostanju bez ikakvog opterećenja i pustiti žar života da me vodi svojim iskustvima…

I tako prođe mnogo, mnogo vremena u promišljanjima bez odgovora.

Poslije mnogo godina sjetno, opet sa suzom u oku upita se sad zrelo ljudsko biće: Tko sam ja? Žena, majka, sestra, susjeda, zaposlena, s krovom nad glavom, poslom koji mi „na nos izlazi“', nesretna i usamljena. Kuda idem? Prema smrti. Jesam li spremna umrijeti? Ne, nisam spremna umrijeti. Nisam nikad, zapravo, niti doista živjela. Čiji je ovo život? Nisam li skrenula sa svog životnog puta? Hajde da vidim gdje sam pogriješila. Svi oko mene me okrivljuju i optužuju. Za što sam to optužena, što sam to skrivila kad ne osjećam niti da sam živa? Potražit ću odgovore na ova pitanja sama.

Otkud dolazim ipak mi je malo jasnije što se tiče ovog života. Jesam li ikada postojala negdje drugdje?

Zašto imam osjećaj da ne pripadam ovdje?
Gdje bih ja to trebala biti?
Postoje li drugi svjetovi?
Kako bi se oni mogli otkriti ako kojim slučajem postoje?
Postoji li sreća?
Zašto nisam sretna?
Tko je odgovoran za moju nesreću?

Odgovora na mnoštvo novih pitanja koja izviru iz riznice misli još uvijek nemam. Sve koje sam u neprilici svog neznanja pitala, odgovore mi na ova pitanja nisu dali. Zna li itko uopće odgovore na ova pitanja? Svi ljudi koje sam pitala porekli su ikakvu odgovornost za moje uporno neznanje. Nisam više dijete, ali nisam ni odrasla.

Čovjek sam, točnije – žena!

Oho, napredovala sam u svom znanju, nisam više samo neodređeno biće. No, ako sam Čovjek, što je to čovječnost?

Do sada ništa nisam ostvarila od onog što sam sama sebi obećala. Samo sam ponavljala ono što sam od drugih vidjela, osjetila, kušala i čula. Bože, sad sam tek osvijestila da ja ne mislim svojom pameću.

Hm, pamet? A što je zapravo pamet?
Nekako mi se čini da je za mene to riječ koja „pokriva“ sve moje spoznaje, stečeno znanje, proživljeno iskustvo… Ma kako ja to ne mislim svojom pameću? Ta u glavi mi je kao u osinjaku. Misli mi se isprepliću i svađaju kao ljutite osice jedna s drugom.
O, kad bih ih samo malo mogla umiriti… Mislim. Evo mene opet s novim pitanjem: Što je to misao, što mi ona donosi? Je li cijeli moj dosadašnji život bio unaprijed isplaniran bez mene? Gdje sam ja u svoj toj priči? Opet se vraćam na ista pitanja.

Gdje su sada moji očekivani snovi?
Koje od njih sam ostvarila?
Što je život? Snovi.

Možda snovi imaju odgovor na moja pitanja, a ja ih gotovo ni ne primjećujem. Što ako mi oni šalju neku povratnu informaciju koju ja svjesno ne registriram? Ne mogu poreći da u zadnje vrijeme često sanjam snove koji mi se čine poznatima. Zašto sanjam? Možda sanjam zato što sam izgubila viziju svog života? Nekad sam znala što hoću i stremila prema tom cilju, a sada samo postojim i čekam, čekam... U realnosti moje svakodnevice i „normalnog“ života sve sam ostvarila: dom, brak, obitelj, posao, prijateljstva…

Zašto onda kroz sve ostvareno nisam ostvarila sreću? Možda se sreća ne može ostvariti ako čovjek ne ostvari sebe.

Postoji li na zemlji ijedan čovjek koji je ostvario sebe i osjeća stalnu sreću?

Osobno, takvog ne poznajem. Što to znači ostvariti sebe? Čekam li da se promijeni nešto samo od sebe po tom pitanju? Hm. Koje promjene ja mogu učiniti da dođem do nekakvih povoljnijih rezultata koje očekujem u samoostvarenju?

Činjenica je da sam vrlo nezadovoljna postojećim stanjem.
Što mogu učiniti da budem zadovoljna?

Sam Bog zna da sam sve što sam činila, činila da budem sretna i zadovoljna i da zadovoljim druge ljude i njihove potrebe. Ako čovjek nema odgovore na ova pitanja, možda ih ima Bog. Postoji li Bog i tko je on? Gdje da potražim odgovore na ova pitanja?

U svojoj vjeri i religiji. I promišljajući tako ljudska Duša konačno postade svjesna sebe. Kroz njezinu svjesnost postadoh i ja kao pojedinačni ljudski Duh svjesna sebe...

“SAMORAZVOJ I ILUZIJA”, 2009.
ISBN kod NSK RH 978-953-56061-0-9