''Poštovana,

u prilogu Vam šaljemo priznanje za sudjelovanje na 7. Natječaju za najljepše ljubavno pismo. Nadamo se da ćete sudjelovati i iduće godine.

Srdačan pozdrav,
Knjižnica Sesvete''

NEVOLJENA


Dragi moj mužu, od Boga suđeni ili od vraga okrunjeni!

Pišem ti ovo pismo kao krunu našeg suživota. Želim shvatiti gdje i kada sam pogriješila i zašto sam ti se bezuvjetno predala, da radiš sa mnom što hoćeš i kako hoćeš. Nisam svoj život zamišljala ovakvim kakav sa tobom provedoh. U tebi dobih za život slobodoumnog partnera u smislu ovisnosti o tjelesnim užicima i bez ikakve odgovornosti za zajednički skladan suživot. Zašto te nisam ostavila već nakon par mjeseci nikad sebi neću odgovoriti? To mora da je ljubav prema tebi, takvom kakav jesi, uplela svoje prste.

Oprostila bih tebi i oprostila bih sebi, ali ne znam što bih to trebala oprostiti? To što su nam se životni putovi mimoišli, iako smo ih gazili zajedno ili što nam se pogledi nisu sreli u harmoniji dvoje ljubavnika, ruke dotakle u iskrenom podržavanju jedno drugom i usne u poljupcu strasti nisu zadrhtale ili to što su nam noge u zajedničkom suživotu često klecale, a srce luđački ljutito lupalo?

Znam, trebam si oprostiti što ti rekoh, volim te, a ne znam zašto. Uplaših se života sa tobom kad sam shvatila tvoju prirodu i da će mi nepostojeća kruna otpasti sa glave, a poraz si nisam htjela priznati niti „pod razno“.

Shvatila sam brzo, da ti neću biti dovoljna. Ti si volio avanture sa drugim ženama. Jesi li to htio pokazati svoju muškost? Znaš, mili, sa tim se ženama nikad ne može pomiriti u bračnom suodnosu.

Provedoh život sa tobom bez iskrenog razgovora, u očekivanju kako ćeš shvatiti moju ljubav i vratiti se u okrilje svog doma gdje sam te uvijek sa čežnjom za ljubavi čekala, a ti duhom ostade u svojim proživljenim i neproživljenim ljubavnim avanturama. Jesi li ikad primijetio moje suzne oči i lažne osjećaje sreće, dok mi je rastrgana duša bolno i tužno plakala čekajući te na kućnom pragu?

Lagala sam sebi, da si sposoban zaviriti u moju maštu, osjetiti moja nadanja, prigrliti mene, onu nevinu djevojčicu koja ti je pružila ruke sa povjerenjem u sve sveto što se ljubavlju zove. Predana tebi, domu i potomstvu zaboravila sam živjeti sretnim načinom života i sebi davati ljubav. Ti me učini svojom sluškinjom. Vrlo brzo postadoh ti primjer životinjskih imena ovca, krava, guska. Eh, nisi me prihvatio ni prigrlio niti kao ljudsko biće. Umjesto voljene supruge i prijateljice, postadoh ti najveća neprijateljica, a da ne znam zašto ni kako.

Čudna je ta ljubav nevoljene žene.

Sjetan osmijeh mi je drug, a suza na obrazu prijateljica. Sa njima nijemo svjedočim o prolaznosti ljudskih ljubavi i prijetvornosti u mojim i tvojim ljubavnim odnosima. Istina mi se potajno smije, a sjećanja na prohujalo vrijeme caruje na proživljena iskustva koja su htjela biti ljubav mog života. Znaš, tražila sam i ja ljubav svog života izvan našeg doma, htjela sam potvrdu svoje ženstvenosti i dobila sam je! Skinula sam krivicu sa sebe koju si mi ti tako bezdušno nametao. Žao mi je samo što ti to nisam rekla, nisam željela povrijediti tvoju muškost, samo sam željela potvrditi svoju ženstvenost.

Pomirljivo se smiješim na prošlost i ne sanjam više o budućnosti sa tobom, samo sada nijemo svjedočim o proteklom vremenu bez istinske ljubavi dvoje ljudi koji su se u nju vjenčanjem zakleli. Potajno se nadam danu kad će moje srce prestati kucati, a duša će naći svoj mir u okrilju božanske ljubavi koju muškarac i žena samo sanjaju živeći na Zemlji.

Često brišem suze čekajući taj dan, da Bogu kažem „oprosti mi“. Zaista sam se trudila, da ovaj brak uspije i vragu neka svoju oholost i ovisnost koju mi je davao kroz tebe objesi „mačku o rep“. Izdržala sam sva iskušenja i ostala čovjek, žena koja ljubi, iako je rijetko od ikoga bila ljubljena, majka koja je odgojila svoje potomstvo na ponos zemaljskim pokoljenjima, gospodarica doma koji nije srušen, iako je lako mogao biti.

Da, vraže, nisi me slomio i nikad nećeš!

Da, Bože, odradila sam visoku uzdignute glave ovu misiju.

Da, mužu moj, iako nikad nisi bio moj, osim na papiru koji sve trpi, bila sam ti žena dostojna kraljice, a ne goropadnice kakvom si me ti etiketirao i neka ti ovo pismo služi na čast.

Opraštam ti zbog sebe sve grubosti, ružne riječi i nevoljenje. Sposobna sam, sa tobom ili bez tebe, voljeti samu sebe i održavati mjesto koje se zove dom.

Tvoja Nevoljena!


slika: digital art