utorak, 12.03.2019.

POTRAGA ZA BOGOM


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Iz knjige pjesama..."Kosmička ljubav"

Živo me zanima tko je Bog,
tko ravna djelima života tvoga i mog,
od čega je sastavljeno to nevidljivo načelo
i kako se Boga slaviti počelo?

Je li Bog nepoznato što strah stvara,
ono što moćno prirodu i život stvara i razara
ili ono što kozmičku zvijezdu drži,
dok vatra nemilosrdno u njoj prži?

Dok o Bogu razmišljam uvijek iznova
u sjećanju na njega nema ništa nova
i dalje o njemu ne znam ništa
gdje mu je stanište,
gdje su mu ognjišta,
je li Bog nepoznata sila
za koju se vjeruje da je nekad bila
ili je Bog sadašnjost što se u snu javlja,
dok sâm svoje sjećanje obnavlja?

Tko je Bog života tvoga i mog,
je li život moj ili tuđi?

Molim te, sjećanje, u meni uđi
pa mi istinu za svagda kaži,
da ga moja Duša po bespuću ne traži.

Kažu da je ljubav Bog
osjećaj neki organizma mog,
unutarnji osjećaj divne miline
neke nepoznate umne razine.

Kažu da je Bog svijest
koja prati životnu povijest,
Bog je kažu osjećaj
koji izražava predosjećaj.

Kažu da je Bog život što traje
i rođenje života koji postaje
pa kažu da je Bog svako biće
i svako doba dana koji sviće,
kažu Bog je tama
za iskustva srama,
Bog je svjetlo
i ovo i ono i sve to.

Zanima me, vidje li tko Boga?

Zbog zanimanja toga
mene Duša i njezina savjest pita,
jer ne želi više po bespuću da skita
tražeći likove i mnoge oblike
od materije svekolike.

Kažu mi, treba bježati od materije
u neka bespuća neprohodne prerije
u Sve-miru Boga treba tražiti
i nešto unutar sebe snažiti,
a ja i dalje ne znam tko Bog jeste,
o, zemaljske pameti, gdje ste?

Pitanje me ovo cijeli život muči,
jer želim konačno doći Božjoj kući.

Uputiše me ljudi u bogomolje mnoge
već su me hodajući zaboljele noge
tražeći Boga na sve strane,
da ga pitam: kako da otklonim mane?

Ne nalazim ga nigdje, zbunjena sam jako,
stala sam i razmišljam polako,
da nije netko možda izmislio riječ Bog
pa da me odvede od života mog,
da odgovornost svoju ne vidim,
dok se nekih djela uzaludno stidim?

Kako da ovoj misli vjerujem
možda ipak pretjerujem,
dok odgovornost sebi namećem,
m ožda si nogu time podmećem?

Netko mi na putu moje potrage reče,
da imam i poslove preče
Boga se upoznati ne može,
dok se ne izađe iz vlastite kože.

Kako da napravim takvo djelo
kad koža oblaže cijelo tijelo
i dok svašta ljudi govore
mene i dalje brige more
i dalje želim upoznati Boga
života mog i tvoga,
da bude lakše i meni i tebi
pomozi mi, molim te, u toj potrebi!

Gdje da nađem to nepoznato biće,
dok noć pada, a zora sviće,
dok spavam i budim se
mislim se, mislim se
je li Bog moje tijelo,
u tijelu sve crno i bijelo,
je li Bog nevidljivo i vidljivo
koje se ponavlja tiho, stidljivo,
izvire od nekud kao bistra voda
iz nekog kemijskog koda ili svoda?

Ma, ne moram ja znati, Bog tko je,
ali me zanima temeljno znanje što je?

Zanima me kako da otklonim uroke
koji su izazvali na Zemlji uzroke:
gladi, patnje, rata, sakaćenja, bolesti, žalosti,
kako da zadržim sreću mira, humanosti, sitosti,
kako da pobjegnem od smrti, nesreće i bijede
i kakve me sudbine po ovim pitanjima slijede?

Zanima me gdje su znanstvenici raja
i gdje je više nasilju kraja?

Zanima me ljudski talent i predispozicija
na kojoj je ljestvici Zemaljska nacija,
kako da otklonim mržnju, ljutnju i agresiju
i ljudskom rodu osiguram progresiju
rasta, mirnog razvoja i sklada
u kojem se zrcali odgovornosti nada,
da ratnih kolapsa više neće biti
i da će kriteriji mira za svih vrijediti?

Snaga, zdravlje, sreća, zadovoljstvo, znanje,
božansko nadahnuće i poslanje
to mene zanima zato Boga i tražim,
želim ovo znanje u sebi da snažim
i zato Bog mi treba, on to znanje ima,
da mi kaže barem u mislima
koji put moje srce da slijedi
i kakvi su mi na putu izgledi,
da usvojim ovo sveto znanje
i izvršim svog srca poslanje.

O reci mi, Bože, gdje si?

Jesi li?

Jesi došao po dušu moju,
da je odvedeš, konačnom spokoju,
da li se u meni možda skrivaš,
dok moju radoznalost izazivaš?

Da te potražim u kapi vode
ljudskih djela i slobode,
u pahulji malenoj nježnoj
ili velikoj planini snježnoj?

Možda se u vjetru negdje šepiriš,
dok svojim orkanima piriš
ili u vulkanima zemaljskog bića
riganju vrele lave bez pokrića?

Možda si u zrncu pijeska
ili pustinja neprohodna teška,
u listu stabla gorskog
ili kapi čistoj, izvorskoj?

Možda si u vlati trave
prašume izazovne zdrave,
da nisi možda u jezeru dubokom
potočiću, rijeci ili moru širokom?

Ne znam više gdje da te tražim
i kako svoje biće da osnažim
znanjem koje mi neophodno treba
zbog sigurnosti zemaljskih potreba.

Možda si Ti samo oči moje
što nesuvislo gledaju spokoje
koje neki drugi ljudi žive,
dok mene za neke nepoznate nesreće krive,
a možda si i sreća koja u meni vlada,
dok šalje osjećaj potpunog sklada.

Tko god da jesi, više te tražiti neću,
tek toliko da znaš, za Tvoju ljubav, umrijet ću
na smrt kao na život gledam
i sada ću potpuno da ti se predam,
pred tobom više rezerve nemam
na put se ovog trenutka spremam.

Postojao Ti ili ne,
osjećam Te mnoge godine,
da si tu negdje na dohvatu ruke
i da sa mnom proživljavaš sve ove nauke,
učiš me kao maleno dijete
štiteći me od sudbine klete
i sve nešto dobro za mene biraš,
a neprestano se od mog pogleda i shvaćanja skrivaš.

Otkrij se bar jednom, skrušeno te molim,
da shvatim mogu li da ti odolim,
mogu li samostalna biti,
a tebe...samo u duši grliti?


Anđa Jotanović

Image and video hosting by TinyPic


11:25 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.