nedjelja, 10.03.2019.

um - razum - intuicija - podsvijest - svijest

Image and video hosting by TinyPic

U središtu tijela postoji upravna svijest jedinstva. Ona je zadužena najvišim majčinskim principom ljubavi za očuvanje tijela.

Um upravlja tijelom, razum odabire iskustva, Intuicija ih usmjerava, podsvijest bilježi, a svijest svjedoči za budućnost. Svi imaju sposobnost upravljati tijelom. Ako između njih nema sklada, razlučivanja, razumnog odabira, odobravanja onoga što prihvaćamo, razumijevanja što smo pohranili u podsvijesti, tijelo je bespomoćno.

Ono je pod agresivnim umnim udarom svih informacija iz okoline.

U središtu tijela postoji upravna svijest jedinstva. Ona je zadužena najvišim majčinskim principom ljubavi za očuvanje tijela. Kada se taj princip naruši, što se najčešće događa u ranom razvoju djeteta i to u slučaju kada majka nesvjesna svoje uloge izda svoje dijete ne zaštitivši ga najprije od svoje agresije, a zatim od očeve, kažnjavajući dječje tijelo batinama, dijete umjesto povjerenja usvaja nepovjerenje kao temeljni obrazac ponašanja prema svojoj majci i ocu, te postupno zatvara vrata razumu, što će ga u raznim situacijama kao obrazac ponašanja pratiti do kraja života. U posebnim okolnostima pokušat će ne samo prema roditeljima već i prema drugima mijenjati obrazac povjerenja, ali na žalost, mijene će trajati, u pravilu, poput bljeska, jer svaka nova situacija koju razum prepozna kao uskraćeno povjerenje za posljedicu će imati vraćanje starom obrascu – obrascu koji smo stekli još u najranijem dobu odrastanja.

Dakle, dijete u biti nije uspjelo u potpunosti razviti princip povjerenja – nego samo djelomično, što ovisi od starosti djeteta i u kojem je stadiju njegova razvoja taj princip prekinut. Kada dođe do narušavanja tog principa nastavljamo se ponašati po pravilu tijelo, um, vanjski svijet. Svijest, razum, intuicija i sjećanja iz podsvijesti na majčinski princip zaštite i sigurnosti za njegovu cjelovitu svijest su određujući za ostatak života tijela. Strah je u pojedinim trenucima nadvladao povjerenje koje je djetetu pružalo sigurnost življenja u sadašnjosti. Dječja svijest je otvorena za primanje informacija iz okoline te usvajanje navika bližnjih, što će u kasnijem njegovu razvoju odrediti neka njegova buduća ponašanja tako da će – počne li živjeti u prošlosti, sjećajući se proživljenih iskustava ili u budućnosti, maštajući o boljem sutra – nesvjesno ugroziti sadašnjost i postati ono što možda po donesenom obrascu nije trebalo biti. Preuzet će dio obrasca ponašanja svojih roditelja i okoline, nelagodno će se osjećati u vlastitu fizičkom biću i kroz život tražiti sreću za koju misli da mu pripada, ali je rijetko nalazi – dakle, majčina uloga u životu djeteta je iznimno velika. Majčinski princip traži majčinsku, zaštitničku ljubav od svih i za sve. Izostane li ili se naruši ta ljubav, nestaje jedinstva. Izostanak majčinskog principa ljubavi dovodi do prekida sklada tjelesnih i misaonih funkcija djeteta. U takvim situacijama dijete gubi povjerenje u sve koji ga okružuju. Radi nerazumijevanja uzroka zašto nema povjerenja u bližnje i ljude koji ga okružuju, nastoji se u iznimnim slučajevima prilagoditi i izgraditi povjerenje obloženo ljubavlju onih kojima najviše vjeruje da bi ga u danim okolnostima mogli zaštititi. Svaki napad na njega, u njegovoj svijesti je opasnost po opstanak i život fizičkog tijela. U ovakvim situacijama se obučava jedan dio tijela žrtvovati za cjelinu. Pri takvoj žrtvi uvijek instinktivno čuva glavu, jer je u njoj smješten vid i sluh koji djetetu, pa i u kasnijoj odrasloj dobi, postaju glavni saveznici preživljavanja u neskladu. Uočavate li paradoks? Naše biće čiji razvoj pratimo: vidi i čuje, a potom kroz osjećaje, kuša i pipa u tami neznanja. Osjećaji postaju njegovim glavnim životnim saveznikom. Vremenom će se tako naučiti živjeti i prihvatiti takvo stanje kao svoju istinu koja je u njegovoj svijesti više negativnog nego pozitivnog predznaka.

Nisu usamljeni primjeri kada dijete na podsvjesnoj razini pohrani uvjerenje da za njega nema dovoljno ljubavi od onih od kojih ljubav očekuje, da je nepoželjno te da se za sve, svoj status u svijetu mora sam izboriti, metodama koje ne isključuju silu, mučni i teški rad, prijevaru i laži. U takvim situacijama svakodnevno se počinje napuštati princip ljubavi u zajedništvu, umjesto kojega se polako naseljava strah koji je usmjeren na povremeno osjećanje paničnog straha da se nedozvoljene radnje ne otkriju i agresivno kazne. Živeći takvim načinom života, pojedinac vrlo brzo prestaje voljeti, poštovati i prihvaćati roditelje ili odgajatelje – na kraju i samoga sebe. Nastavi živjeti u uvjerenju (iluziji) da ništa ne može promijeniti i da o njegovom preživljavanju i sigurnosti odlučuje neko drugi.

Osobnost tada zatvara vrata ostalim razinama svijesti osim vanjskog uma tj. okoline i počinje se sama brinuti kako da održi svoje dijete – tijelo. Druge razine svijesti otvara samo onda kada je tijelo u smrtnoj opasnosti ili kada postane svjesno da se može suočiti sa strahom od preživljavanja. Kada se to dogodi u životu čovjeka, on na trenutak doživi uvid u cjelovitost svoga bića. Uvid mu pomaže da od tog trenutka bude oslobođen slabosti koje je pohranio u nesvjesnom. Usporedimo li oslobođeno biće s ranijim, možemo utvrditi da je došlo do otpuštanja brojnih slabosti i tako je „novo“ biće postalo prihvatljivijim i boljim čovjekom nego što je bio prije uranjanja u svoju nutrinu. Barijera i nepovjerenje u vlastitu sposobnost preživljavanja postupno ustupa mjesto osobnosti koja uspješno koristi informacije cjeline s uvjerenjem kako može i hoće svoj život i život okoline poboljšati u svim njegovim segmentima. Malo tko ima hrabrosti krenuti sigurnijim korakom putem koji se pred njime otvorio, prije svega zbog ograničavajućih tradicijskih uvjerenja koja o ovakvim iskustvima imaju negativnu konotaciju koju, da se ne uruši, svesrdno podupiru brojne religijske skupine i moralni obrasci što se najsnažnije ogledaju kroz stavove obitelji i bliže okoline. Ovaj, kako ću ga ja nazvati „osvijetljeni“ pojedinac i sam nespretan u novoj ulozi, svoje nove sposobnosti počinje koristiti kao vidovitost, koja će na trenutke impresionirati grupu ili pojedinca kojima ih pokaže ili jednostavno na pojedincu za kojega dobije unutarnji impuls da ga tretira i primjeni božanski dar koji je u sebi otkrio – mogućnost iscjeljivanja. Niti vidovitost, a niti iscjeliteljski dar, u tim prvim spoznajno-transformiranim impulsima, kod takvog pojedinca, nisu cjeloviti. Svijest je dobila samo kratkotrajan uvid u cjelinu, ali u svom razvoju nije postigla potrebno jedinstvo za trajno i uspješno djelovanje.

Bezbroj puta sam u svojim prvim spoznajnim intervalima ostala otvorenih očiju i bez daha. Niotkud, nizašto, pojavi se silno jasna slika, poruku sam naučila čitati mnogo godina kasnije, ali sam od samih početaka naslućivala da svi mi imamo „prijemnike“ i potrebne alate da se možemo „priključiti“ na univerzalnu bazu podataka iz koje možemo u djeliću minute ili kratkom vremenskom intervalu dobiti odgovor, ali ono što moramo naučiti je usvojiti znanje – „vještinu“ ili tehniku“ kako postaviti pitanje Univerzumu ili Univerzalnoj inteligenciji, kako naučiti božansko biće u nama da komunicira s božanskim bićem izvan nas – jer onaj dio božanskog bića koji je u nama je u jedinstvu s onim koji je izvan naših čulnih domašaja.
Kada se otvore kanali, odaberu alati i identificira frekvencija – postaje dostupnim sve ono što je čovjekovom božanskom biću namijenjeno. U početku je neobično, zbunjujuće, pa čak i pomalo zastrašujuće. Onaj drugi dio našeg bića koji usmjerava komunikaciju pokatkad nas ostavi zagledan u beskrajne izvore na kojima se svi možemo napajati znanjima koje je za nas u tim izvorima ostavilo Božansko biće, a ostavilo je vječnu hranu i nadu u sjedinjenje onog djela svoga bića kojeg, po njegovim zakonima, za njega čuva svatko od nas. Spoznaja ovih tajna nam omogućuje da se svatko od nas kada prepozna vlastiti trenutak treba otvoriti za preuzimanje znanja koja kasnije, nakon što ih ugradi u svoju svijest, podsvijest akumulira kao pozitivna iskustva što postaju alati za gradnju novih staništa božanskog u čovjeku.
Određujuća poveznica svjesnog razvoja svijesti leži u povratku u životna iskustva majčinskog principa ljubavi i povjerenja, što svaki odrastao čovjek može ostvariti ako prepozna i odazove se informaciji koju mu je odaslalo vrhovno Božansko biće. Da se pojedinac ostvari u svjesnom u razvoju svijesti ga ometaju usvojena uvjerenja, navike, stavovi i nečinjenje/lijenost.

Osvješćivanjem sebe kao osobnosti koja izrasta na božanskom obrascu, kroz obraćanje pozornosti na vlastite postupke, doći će do pomaka u našoj svijesti – više se nećemo baviti nedostacima članova naše uže i šire obitelji ili društvene zajednice, već sobom, prateći svoje misaone procese i njihove energetske tokove, što će za rezultat imati uravnotežene obrasce vlastita mišljenja te prepoznavanje i sistematiziranje moći finih misaonih energija i energije izgovorene riječi, što u konačnici dovodi do prepoznavanja i odbacivanja negativnih, a afirmiranje pozitivnih slojeva naše osobnosti.

Dakle, bit našeg svjesnog razvoja leži u usvajanju pozitivnih obrazaca koji su značajni tvorci naših vrlina i osobina – i moćan su štit od najezde negativnih životnih iskustva neodraslog prestrašenog djeteta, što može biti presudno za oslobađanje ljudske Duše i njezino prepuštanje vodstva višem duhovnom principu Svjesnog koje je savladalo strah za preživljavanjem. Kada bi snagom razuma svoju Intuiciju svjesno usmjeravali u ovom smjeru, naša podsvijest bi imala potrebnu akumulaciju naših pozitivnih htijenja.
Kada otvorimo kanale u svojoj svijesti višim duhovnim zakonima, mi hodamo ispravnim putem, u ispravnom smjeru. Taj put nas povezuje s vrlinama i osobinama kao što su: kreativnost, radoznalost pravednost, humanost, umjerenost, ljubaznost, skromnost, samokontrola, snaga, zdravlje. Otvorenošću uma hrabro privlačimo ideje, samopouzdanje, slobodu, radost, unutarnje ushićenje, smirenost, staloženost, osjećaj da ovladavajući skrovitim dijelovima vlastita bića zračimo nebeskim sjajem, izazivamo povjerenje drugih, prihvaćanje, poštovanje i razumijevanje, jednom riječju odajemo probuđenu Ljubav u nama.

Ovakav razvoj našeg duhovnog bića nas vodi do stvaranja ravnoteže u našem životu tako da jasno možemo vidjeti koliko ljubimo istinu, koliko smo pravedni, nježni, blagi, prilagodljivi ili privrženi svojoj obitelji i drugima. Suočenje s istinom nas osvještava i obavještava, daje odgovore na bitna pitanja:
Koliko smo zdravi, disciplinirani i koliko imamo volje mijenjati svoje životne navike radi spoznaje nepoznatog iskustva?
Kakvi smo ?
Jesmo li prijatelji samima sebi?
Jesmo li stabilan član obitelji i društva?
Vlada li u našoj duši mir?
Koliko smo radišni?
Radimo li korektno i po božanskim pravilima svoj posao?
Kako se otvoriti učenju životne mudrosti kada smo određeni dosadašnjim iskustvima?
Kako se može uspješno živjeti usklađen s frekvencijama pozitivnih duhovnih zakona?

O ovim i sličnim pitanjima govorit ću u ovoj knjizi isključivo s gledišta vlastitih razvojnih iskustava.
Možda ćete se i vi prepoznati u nekim mojim stavovima koje ću iskazati, kroz gore navedena pitanja kao npr.:
Koliko sam zdrava? – I nisam. Često osjećam bol u svome fizičkom tijelu.

Otkuda bol dolazi? – Nemam odgovora, ali su se događale situacije da sam iz dana u dan primala sve više opomena iz raznih dijelova svoga fizičkog tijela, što sam mnogo godina kasnije prepoznala kao upozorenja.
Koliko sam disciplinirana? – Kada su u pitanju obitelj i kućne obveze, rad na poslu, tu mi discipline ne nedostaje, ali se ne mogu pohvaliti disciplinom kada je moj osobni razvoj u pitanju.
Koliko imam volje mijenjati svoje životne navike radi najave učenja i stjecanja novih znanja? – Nemam nimalo volje da se suočavam s najavama novih znanja i iskustava.

Kakva sam ja kao osoba u sustavu mikro okruženja i globalne zajednice? – Ma kakvo je to pitanje? Otkud bih ja to mogla znati? Na ovo pitanje bolje mogu odgovoriti oni koji su u mom neposrednom okruženju ili u povremenom kontaktu sa mnom. Tako sam ja nekad odgovarala na ovakva pitanja. Emocija je u trenu vrela, ego se uskomešao! Ma tko ima pravo, pa i ja sama, da provjerava moju osobnost? Upravo je ovo pitanje ključ koji otvara vrata prostora kojim je iznimno teško ovladati, ali kad se ovlada – otkrijemo prostore koje nikada i nizašto ne bismo napustili.

A na pitanje jesam li prijatelj sebi – brzinom munje bih odgovorila: Ja, dabome, sebi želim dobro, a da li sam si prijatelj… Ovdje treba malo zastati, ako malo promislimo, o našim postupcima vidjet ćete da smo sami sebi, u većini slučajeva, sve više nego prijatelji.
Jesam li stabilan član obitelji i društva? – Što znači biti „stabilan“? Valjda sam stabilna. Održavam obitelj, zaposlena sam, pridonosim općem napretku, nadam se da mi to daje pravo da kažem da sam stabilna. A zašto se onda ponekad osjećam kao da sam samo dijelom fizičkog bića u prostorima u kojima se odvija najveći dio moga dnevnog djelovanja? Vjerujem da ste puno puta do sada osjetili nepripadanje prostoru na koji ste osuđeni najveći dio budnog stanja. Kako je lijepo kada nam snovi pokazuju prostore u kojima možemo osjetiti cjelovitost.

Vlada li u mojoj Duši mir? – Mir, da, njemu težim, ali umjesto očekivanog mira, moju dušu često razdire tisuće tajfuna.

Koliko sam radišna? – Najradije bih da više ne moram ništa raditi! Ali što bih sa sobom kada ništa ne bih radila, kada ne bih imala nikakvih obveza? Lakonski kažemo: Bila bih slobodna! Oslobođena – od čega? Oslobođena od rada? Je li to stvarno sloboda? Pa i za pticu kažemo da je slobodna, a je li stvarno slobodna? Nije, na nju vreba velika ptica, mora bježati i osjeća strah. Osjećam li ja strah, osjećate li ga vi? Da. Pa onda definitivno nismo slobodni.

Radim li iskreno/pošteno svoj posao? – Pitanje je veće od svemira – ja se svemiru divim, ali ga ne poznajem. Pa kako onda da odgovorim na njega? Mogu samo reći da radim najbolje što znam. Razina moga znanja je onolika kolika u ovom trenutku, u skladu s božanskim planom za mene, treba biti.

Svima nam je nakana i želja da usvojimo znanja životne mudrosti, a kako naći pravi put kada ga odabirem vođena dosadašnjim iskustvima? Znam, najprije moram preispitati iskustva kojih se sjećam, što mi se nimalo ne sviđa. Najradije bih sva ta iskustva zauvijek ostavila u pretincu koji neću otvarati, niti će drugi moći potaknuti njegovo otvaranje. Sa sigurnošću znam da ću nastaviti provjeravati stečena iskustva jer nam njihovo sagledavanje i razumijevanje pomaže da unutarnjom snagom pokrenemo procese iscjeljenja, obranimo se od nekorisnih informacija te usvojimo obrazac za ljepši, sretniji i mudriji život. Ukoliko u ovakvom procesu djelomično uspijemo, uskoro osjetimo promjenu – dolazi do kidanja veza s ranijim obrascima ponašanja, prestajemo biti ovisni o vanjskom podražaju (razna stimulativna sredstva) koji izaziva ugodu u očekivanju novih događaja. U ovom procesu značajnu ulogu ima unutarnje vodstvo koje zna što treba učiniti u sadašnjosti da bi se poništila prošla uvjetovanja. Kroz svijest nam šalje jasan naputak, koju informaciju kada i gdje trebamo koristiti, a kada ne. Ono povećava vjeru u nas same i postupno, neosporno, podiže naše povjerenje u vlastitu sposobnost samorazvoja do samospoznaje. Samospoznaja nas povezuje s odgovornošću da unaprijedimo svoj život i život svakog pojedinca u našem okruženju.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=71434


13:11 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.