subota, 16.03.2019.

SAM SVOJ KREATOR (7) - Kreiram promjenu


slika: internet

Spoticala sam se o svoja osobna neistinita uvjerenja i prema njima zauzimala stav, kao da su najispravnija na svijetu.

Danas je zadnji dan Stare godine.
Pitam se koliko sam godina ispratila, a da ih nisam bila svjesna. Kad ponoć prođe u mom datumu piše; samo jedna godina više.
A onda jedna godina donese mi odrastanje, sagledavanje svoje istine, preuzimanje odgovornosti za svoje postojanje, takvo kakvo jest i kakvo bi možda moglo biti. Koja je to godina bila, pomislih nije ni važno, a onda me nešto iznutra prože snažno.
To je bila godina 1992. kad je počela teška tuga. Odvojenost od svijeta, prijatelja, bolest, sjeta. Kao san prošlo je slijedećih osam godina. Probuditi se nisam mogla od tame koja je zahvatila moje biće, a zora nikako da osvane.
Dok gledam ne vidim, dok slušam ne čujem, samo tupi pogled u daljinu dan za danom prolazi u nekoj magli, tmini možda.
Moje grudi tuga steže, a bol dušu reže, za tekuće događaje sjećanje me veže. Lanci su čvrsti, katanci na srcu sa svih strana. Ne mogu više, na čelu mi piše, slušati ovoliko ratnih mana, duši mi treba drugačija hrana.
Gladna sam radosti, iskrenog osmijeha na licu prolaznika, sreće kad me neko sretne. Niko mi se ne raduje, umorno spuštam oči, vapim u samoći. Želim promjenu. Želim promjenu, povjerenje u srcu, smijeh na usnama.
Pokidah odlučno sve nametnute si lance, otvorih samo nametnute katance, podigoh glavu. Nema više srama ni kukavičluka, ni tuge, ni nesreće, ni krivice teške. Dokle ću ispaštati i za čije greške? Dosta vrišti moja duša! Želim promjenu, sreći razumijevanje postojeće situacije, biti čovjek, voljeti srcem.

Dođe nova godina 1999., digoh čašu i u tom času u meni ideja sinu, želim znati pravu istinu. Ko mi nepovratno godine uze i za što sam lila gorke suze?
Pogledah u prvo lice do sebe, dok me hladnoća do srži zebe, pogledah u njegove oči. U čudu duša mi se ukoči. To je prazan pogled nesretnog čovjeka, kao što je i moj.
Okrenuh se na drugu stranu, isti prazan pogled, odsutnost iz trenutka postojanja, mrtvilo u duši.
Ja sam mrtva i ljudi oko mene su mrtvi u njima nema životnosti. Hoćemo li tako svi do vijeka, živjeti tupo? Ne, ja tako više neću živjeti.
Rastopit ću tupost, u nježnost pretvoriti grubost, a agresiju pretvoriti u naprednu progresiju. U mom oku svjetlost će sjati i svakom čovjeku ću je dati. U mom srcu ljubav će biti, sve tuge će otopiti.
Duša će sreću zračiti, a na usnama iskren osmijeh za svakog će biti. I tako sam odlučila ja prva, napraviti tu promjenu, koju sam očekivala da napravi netko drugi, nikad više ne ustupajući mjesto tugi. Sreću sam od nule počela ovako graditi:

Napravila sam iskorak i počela promatrati energije od kojih sam sastavljena. Upitala sam se u što vjerujem? Vjerujem u ono što čujem od drugih ljudi. Ne daj Bože goreg, ili ovako se više ne može izdržati.

Čemu se nadam. Ničemu? Zar se imam čemu nadati u beznađu.

Šta volim? Volim! Zar ima išta da volim?
Volim svoju djecu, muža, svoj dom. Volim li ih doista? Volim li sebe?
Ne sebe definitivno ne volim. Kako onda mogu voljeti, ako nemam akumulacije ljubavi u sebi?
Bit će da lažem samu sebe i svijet oko sebe. Sad sam već postala ozbiljno zabrinuta zbog moguće istine.
Gledam sebe i svoje ponašanje koje bi trebalo biti ljubav. Ništa više ne radim samo tako što bi trebalo to raditi. Odjednom vidim nagomilavanje energija koje se kreću u krug kako se zbunjeno koncentriraju. Nemaju više hrane kojim sam ih hranila.
Kao da sam zaustavila rijeku i okrenula je da teče u jednu akumulaciju sa tendencijom da se počne kretati u drugom smjeru.
Ogroman broj negativnosti koje sam ne svjesno upotrebljavala počinju se spoticati jedna o drugu. Njihov krug je zaustavljen. Sada im ostaje samo da jedna po jedna isparavaju ili se transformiraju u energiju do sebe. Postajem svjesna bolne istine. Ja sam vrlo negativna osoba.
Zahvaća me sram zbog svih optužbi i prigovora koje sam upućivala nekom drugom, misleći da su mi oni stvarali probleme. Konačno vidim da sam samo ja sama svoj problem.
Spoticala sam se o svoja osobna neistinita uvjerenja i prema njima zauzimala stav, kao da su najispravnija na svijetu. Tako sam se spoticala iz dana u dan tonući sve dublje i dublje, dok konačno nisam dodirnula dno bazdana.
Došavši na samo dno došla sam do nultog stanja svijesti kad više nisam imala ničeg pozitivnog. U nultom stanju svijesti zaustavlja se život i u kratkom vremenskom intervalu spoznaje se kobna istina. Ja nisam. Nisam čovjek vrijedan poštovanja, niti samopoštovanja. To je prekretnica kad se svjesno odlučuje o kriminalnoj radnji ili ispravku svojih „krivih drina“. Ja jesam, daleko je na drugoj strani mog postojanja.

Odlučujem! Danas svjesno radim potpunu promjenu ponašanja u svom životu.
Od danas se krećem putem mira, istine i ispravnosti.
Danas otpuštam svu nečovječnost i prihvatam čovječnost.
Danas otpuštam sve nametnute mi krivice i gradim pravičnost.
Danas otpuštam nesreću i prihvatam sreću.
Danas otpuštam kukavičluk i prihvatam hrabrost.
Danas za vijeke vjekova slabost mijenjam za snagu.
Danas se zauvijek oslobađam tuge i gradim radost.
Danas ne zadovoljstvo mijenjam za zadovoljstvo.
Od danas ne uspjeh mijenjam u uspjeh.

Danas otpuštam sve vrste bolesti i prihvatam zdravlje na svim razinama svoga bića. Izrekavši ove tvrdnje, osjetih duboko samopoštovanje. Kako je to moćan osjećaj. Snaga beznađa je zaustavljena. Svjetlost novod dana, najavljuje novo doba u mojim životnim odabirima.

Napamet učim: mir, istina, ispravnost, čovječnost, pravda, sreća, hrabrost, snaga, radost, zadovoljstvo, uspjeh.
Liježem s njima u svijesti i ustajem se s njima u svijesti. To je bila moja prva svjesna pozitivna svijest. Od tada pamtim sve nove godine iz jednog jedinog razloga.
Prisjetim se svoje odluke o promjeni.
Mijenjam se na pozitivno, prisjećajući se negativnih iskustava, odmah ih mijenjam za pozitivne.
I tako sam kupovala ono što sam htjela i prodavala pošto sam i kupila, a nagrada je uvijek bila; izbor sretnih iskustava, cijele godine.



Promjena

Promjena prošlih, loših iskustava
I s njima mojih misli rastava
Šapuću mojoj nadahnutoj duši,
Da se prošli sustav u cjelosti ruši.

Promjenom misli, novi sustav stvaram
Sama sa sobom o ishodu pregovaram.
Kakvo ću u svoj razum znanje unijeti,
I što ću u novu godinu od starog ponijeti?

Odlučujem ono što je dobro ponijeti
Staro negativno morat će umrijeti.
Umrijeti je samo moja transformacija
Da bi samnom bila sretna nacija.

Transformirat ću samoću u druženje.
Da stvorim zdravo okruženje,
Koje pozitivno misli, osjeća i govori
S njime će biti moji dogovori.

Transformirat ću negativno uvjerenje,
Stvorit ću u sebi povjerenje
Da je živjeti i raditi lijepo
Zadovoljne ljude slušati ću slijepo.

Transformirat ću i negativan stav.
Od bolesnog mijenjam za biti zdrav.
Odlučujem potpuno vladati sa sobom
Dok budem komunicirala s tobom.

Odlučujem nesreću mijenjati za sreću
Neznalica više biti neću
Odlučujem se za znanje o sebi
Da više drugom popovala ne bi.

Dok svijesti zadatke ove zadajem
Sama sebi konačno priznajem;
Dok zora rujna, novi dan osviće,
Ja sam vrijedno ljudsko biće.


/napisano 31.12.2011./ iz moje knjige



09:05 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.