Sloboda.
Kako je ovo uzvišena i gotovo neosvojiva vrlina?
Da li će ljudska osobnost ikad biti uistinu slobodna? Pitanje je ovo veliko kao svemir koji nas okružuje.
Što se sve u ljudskim životima događalo za slobodu i u vezi s njom? Ne želim se uopće prisjetiti nikakve manipulacije ljudskim dušama u svezi s ovom osobinom.

Ja sam slobodno ljudsko biće.

Slobodu sam izvojevala na osoben način bez ispaljenog metka, porobljenog naroda, uništenog života. Izvojevala sam slobodu u svojoj duši. Rekla sam si i potvrdila. Slobodna sam. Priznala sam si to stanje svijesti. Trebalo mi je za taj čin 45.g. U tom periodu života smatrala sam samu sebe robom. Zašto? - može li mi itko odgovoriti na ovo pitanje? Jesi li ti slobodan čitaoče? Osjećaš li se tako?

Osjećala sam se zarobljenom roditeljskom brigom, nametanjem njihovih stavova, uvjerenja i životnih navika.
Osjećala sam se zarobljenom stavovima i uvjerenjem okoline u kojoj sam živjela, društvom i njegovim potrebama, ograničenjem tuđih očekivanja. Nikad si nisam postavila pitanje.
Šta ja očekujem od sebe?
Moja očekivanja su bila naučena navika.
Očekujem od roditelja, braće, sestara, okoline, društva, Boga. Osjećala sam se kao prazna probušena vreća bez ikakvog sadržaja. Kako sam onda mogla ikom išta dati? Bila sam zarobljena svojim očekivanjima da se netko drugi brine za moju dobrobit i tuđim očekivanjima prema meni.
Očekivala sam da me netko oslobodi barem sa osamnaest godina života, ali to se nije dogodilo. Tek tada sam stvarno zarobljena osobnim obiteljskim obvezama.
Osjećaj da robujem obitelji i društvu napustio me je onog trenutka kad sam si rekla. Dosta je bilo ropstva. Dajem svima slobodu. Nije me više briga za nikoga kuda će ići, što će raditi, gdje će biti? Ne očekujem više ništa od nikoga.
Dat ću što mogu bez obveze davanja. Uzimam svoj život u svoje ruke. Poštovat ću obitelj i društvo, ali nitkom više neću pružati usluge zato što „moram“ ili zato što se to od mene „očekuje“.
Gotovo!
Od danas služim samo sebi. I gle, odjednom sam se osjetila slobodnom u istoj životnoj situaciji. Shvatila sam da su svi ti drugi dio mene same. Ono što sam promijenila je nepotrebno služenje.
Moram li služiti nekome tko je sposoban da se sam posluži?
Moram li raditi kad sam umorna? Ne!
Svaki čovjek ima sposobnost da se pobrine za svoje potrebe.
Uzimanjem te sposobnosti od svojih bližnjih učinila sam sama sebe nepotrebnim robom, a njih ovisnicima o mojim uslugama. Ne moram više ništa. I zar je samo ta odluka trebala da bih bila slobodna. Svašta... Da, trebala je.
Promijeniti naviku samonametnutog ropsva vrlo je neobično iskustvo. Konačno sam sposobna raditi ono što želim i što me veseli.
Ono što me ne veseli više neću raditi. Točka! Jasno i glasno kažem neću, neću i neću. Vidi ti tog posla.
Za divno čudo...nema nikakvih posljedica na moje neću. Utjeran strah u kosti zbog neću od obiteljskog odgoja je ispario. Slobodna sam!
Neću, neću, neću, al' osjećam sreeeću.
Sloboda u meni vlada, osobne snage i sklada.