ILUZIJA PROŠLOST I BUDUĆNOST
slika: digital artist
Iluzija sa Budućnosti razgovara
žali se kako joj Prošlost probleme stvara,
on se miješa u njezino stvaranje
u nju šalje misao razaranje.
Sadašnjost je u stopu prati
svoje stanje više ne zna održati.
Čudne riječi čine me budnom
sama sebi činim se čudnom.
O glavi mi se radi, o mojem životu,
Razum mi šalje misao, dobrotu.
Svoje snove sanjam kao živa,
neprestano Razum me izaziva.
Tamo-amo stalno zaviruje
često javno mnijenje ispituje,
sve novosti o radosti,
o slobodi ljudskog roda,
kao, njima konačno, treba sloboda.
U ušima mi stalno zvoni,
kao da sam nekad znala tko su oni.
Čini mi se da sam zbog njih ovdje bila
i da sam im svoju ljubav nudila.
Ne znam…
Kako sam to zaboravila?
Prošlost gledam iza sebe.
Moje srce, istina, zebe.
Za Budućnost gdje je ne znam.
Htjela bih svoju ruku da ti dam.
Sada ne znam gdje postojim.
Umjesto jednog dvoje brojim.
Trojstva za mene više nema.
Postoje riječi, kao neka nova krema.
Od kada Razum moju sudbinu kroji,
ništa mi u djelu dobro ne stoji.
Račun sa kojim raspolažem,
stalno moram nanovo da slažem.
Kakvo mi je stvarno stanje,
o tome nemam nikakvo znanje.
Prst upirem u svoje čelo,
nastojim vidjeti znanje cijelo.
Nalazi li se ono unutra ili vani,
to sam sigurno znala lani.
Ove godine moje biće sanja,
kako me čudnih riječi smisao proganja.
Nešto ne valja, ali ne znam što…
Možda s tobom Budućnosti spoznam to?
Budućnost u Iluziju gleda,
pričati mu se o Prošlosti ne da.
Samo se Iluziji zagonetno smije,
dok nastoji otkriti svoje znanje od prije.
I on, Budućnost, problem ima.
Ne zna tko je, ne zna što je,
i koliki svjetovi sve postoje.
Dok smireno mislima gazi,
u svima se pronalazi,
tko zna više na čijoj je stazi.
U svakoj stazi sebe po malo vidi.
Treba li Iluzije da se stidi?
Iluzija od njega savjet traži,
svoje neznanje da ublaži.
Možda bi mu bilo dobro, pošteno da prizna,
da ni on svoje postojanje dobro ne zna.
I on se osjeća malo zbunjeno,
dok razmišlja pokunjeno.
Kad pogledom luta po onom sada,
u mislima mu se javlja prijateljica Nada.
Ona mu često iz duše pomaže,
dok njegovo postojanje u red slaže.
Kad pogledom postojanje prati,
nikako svoju bit da shvati.
Samo nekako sluti,
da ga njegovo ime, Budućnost, muti.
Dobro bi mu došla promjena imena
i kao saputnica nekakva žena.
Razmišlja kako bi se zvao sada,
postoji li ikakva nada,
da se bar malo spozna,
inače Bog zna,
hoće li ikad išta od njega biti,
i gdje će njegovo postojanje završiti.
Svom životu ne vidi kraja.
Ne zna više gdje su mu jaja.
Koliko sjemena u njima ima.
I da li igdje išta više štima?
Misli da mu je bolje vratiti se na početak,
nego svojim mislima loviti završetak.
Iluziji će reći
da mu je rekla prijateljica Nada:
„Istina je vječna, postoji samo sada.“
Gdje god se ona, ili on nalaze,
samo stazom sadašnjosti, oboje prolaze.
Ne trebaju više ništa raditi,
konačno mogu slobodni biti.
Predložit će Iluziji da mu bude žena,
a on će biti samo njena sjena.
Možda će tada, za miloga Boga,
konačno naći put kući iz ovog vrtloga.
Neka se Iluzija kao žena oko toga muči,
on Budućnost, želi samo doći svojoj kući.
Možda ga ona kao neznalicu prihvati,
dok on svoje postojanje konačno ne shvati.
Gleda ih oboje prijateljica Nada,
ona odavno zna da postoji samo sada.
Iluzija je žena i pojma nema,
kakva im se prijevara oboma sprema.
Iluzija će misliti da ide u raj,
a Budućnosti se piše kraj.
Budućnost uzalud sanja,
neka nova imanja.
Rajski vrt njih čeka,
vidi to Budućnost iz daleka.
On će biti Adam, a Iluzija Eva,
pa neka cijeli kozmos grmi i sijeva.
Kada sijeva, neka se o tome brine Eva,
a kada grmi on će tu biti prvi.
Cijelo postojanje će biti moje,
a drugi neka sami sebi sudbinu kroje.
Budućnost zaljubljeno pred Iluziju dođe,
zaprosi je da za njega pođe.
Njenu ruku u svoju uze,
i poče liti gorke suze.
On je usamljen, treba mu žena,
zavela ga je ljepota njena,
bez nje mu se postojanje ne slaže,
moli je da i ona svoju riječ kaže.
Iluzija ga milo pogleda,
i odmah mu svoje srce preda.
Sretan par poče se ljubiti,
misleći kako će sada sve dobro biti.
I
Pred oca Kozmosa oboje staše,
i svoju ljubav javno priznaše.
Otac ih mirno posluša, pristanak im dade,
razmišljajući ima li za njih nade.
Ipak im reče da izaberu bilo koju zvijezdu,
a on će blagoslov dati njihovom novom gnijezdu.
Njima se svidi zvijezda plave boje,
na njoj žele živjeti oboje.
Ona je najljepša od svih zvijezda,
i ptice na njoj svijaju gnijezda.
Rajski vrt u sredini ima,
njihov dom svidjet će se svima.
Tu će svoje potomstvo stvoriti,
bit će im ga tu najlakše dvoriti.
Tu ima obilje bilja i svakoga voća,
u prirodi vlada red i čistoća.
Planeta Zemlja, dom im se zove
tu će njih dvoje svim srcem da se vole.
Nada ih gleda, tiho se smiješi.
Budućnost u svojoj prosudbi griješi.
Bit će da ga neka 'luna' hvata,
kad na ovaj način Iluziji otvara vrata.
Žurno odlazi da se pripremi,
poklon za zajedništvo da im spremi.
Sunce zove da ih toplo grije,
ne da tami da im se smije.
Zajedništvu njihovom dobro se ne piše,
i jedno i drugo žele mnogo više.
To što oni žele da se zajedno vesele,
jedna je strana medalje.
Nada od toga vidi dalje.
Medalja suživota i drugu stranu ima,
ona će se potruditi da im ona koliko-toliko štima.
Zna ona da raja u tom zajedništvu nema,
život im veliko iznenađenje sprema.
Raj je vlasništvo Kozmosa,
tu, njima ispred nosa,
a oni svoj nos jedva vide s vrha,
brzo će im na suživot doći ovrha.
Nada to sve sa strane zabrinuto gleda,
u svojim mislima o njima raspreda.
Oluje i gromovi na njih će pasti,
i nikad neće stvarno odrasti.
Oboje su velika djeca,
moram im u pomoć poslati sveca!
Neka im se u blizini nađe,
da ih još gora nevolja ne snađe.
U pomoć će pozvati i svoju sestru Vjeru,
neka im i ona svoj poklon da na djelu.
II
Vjera ih oboje samilosno gleda,
u tu priču joj se ulaziti ne da.
Kako da u to upetljava svoje prste,
oni nisu od njezine vrste.
Oni su dio kruga, kako da im kaže,
da li će njihovoj strasti to da pomaže?
U sebi Vjera misli,
kad su me već stisnuli...
Stavit će im na prste krugove od zlata,
možda kroz njih nađu izlazna vrata.
Kad im zajednički život dosadi,
možda im i pamet oboma proradi.
Predložit će im još za kuma Raj,
i tu je njenom miješanju kraj.
I tako Vjera Raj upita,
smije li ovo dvoje,
po njegovom kraljevstvu da skita.
Raj se smije,
dobar je, pa ga briga nije,
bio je on mnogima kum i prije.
Bože mi oprosti,
Bit ću kum Iluziji i Budućnosti.
I tako vjenčanje i kumovanje prođe.
Ubrzo i veliko nezadovoljstvo dođe.
III
Iluzija je prevarena, nezadovoljna žena,
ovdje ne vlada samo volja njena.
Prošlost joj se ljubomorno miješa u djela,
ni malo se ne osjeća na Zemlji cijela.
Sa Budućnosti nema nikakve slasti,
oduzeo joj je sve njezine ovlasti.
Od nje je samo sluškinju na Zemlji stvorio,
da ne bi sam sebe dvorio.
O, zemaljski svijete!
Svađe su bila česte.
Budućnost se jednog dana naljuti,
sve se u njemu smuti,
zatvori zauvijek Iluziji vrata,
neće više s njom živjeti, pa da je sva od zlata.
I bi kao da Iluzije nikada nije bilo,
to se samo umu Budućnosti snilo,
zaboravi sve što se i gdje skrilo,
osim, od Prošlosti do onog sada,
njegova družica uvijek je bila i ostala Nada.
Barem žena na Zemlji ima k'o u priči!
Budućnost će sa svakom od njih da se diči,
a Iluzija neka ide k vragu,
naći će on sebi novu dragu.
IV
Za Iluziju nastade u srcu zima,
iako i za nju novi partner ima.
To je Prošlost bliska i daleka,
koja ju uvijek na povratku čeka.
Spavala je Iluzija u teškom snu.
Je li to stvarno Budućnost prosio nju?
Jesu li njih dvoje potomstvo imali
dok su zajedništvo na Zemlji stvarali?
Kako li njihovo potomstvo izgleda?
dok nevidljivi život, priču ispreda?
Dok noć pada i zora sviće
izdvaja se jedan potomak, ljudsko biće.
Budućnost to svoje potomstvo ne priznaje
navikao je da u svakom obliku po malo opstaje.
Neka im Iluzija sama majka bude
tko još i za što, pita ljude?
Probudi se Iluzija, protrlja oči,
na noge od čuda skoči.
Raj, Iluzija, Vjera, Nada, Sada,
da li je Prošlosti ikada i bilo,
ili se to Iluziji i Budućnosti samo snilo?
Ono što je sigurno za sada...
Razum u oboje vlada.
Nema više sutra ili davno,
svjesnost o sadašnjosti prisutna je stalno.
Sloboda u izboru vlada,
o pozitivnom ovdje i sada.
Kozmos, Nada, Vjera i Raj samo svjedoče,
što ljudska vrsta od života hoće.
Zar nisu dobili sve što im treba?
Sunce da ih grije sa neba,
Zemlju da se po njoj šeću,
Osjećaj, koji znači sreću,
čisti Zrak da ga dišu,
volju da sami svoju sudbinu pišu,
obilje povrća i voća,
vodu da ih miluje čistoća,
Vatru da im tijelo grije,
veselje da im se duša smije,
potomstvo da sami ne budu,
da se raduju sopstvenom čudu,
oči imaju da vide,
da im cijelo postojanje na ruku ide,
uši imaju da čuju,
ruke da ih miluju,
nos da hranu raspoznaju,
mozak da o svemu sve znaju,
noge da se kud god hoće kreću
srce da daruju sreću,
bilo da je dan ili noć
ljudi imaju svu potrebnu kreativnu moć.
Imaju Prošlost da iz iskustva uče
o onom što je bilo davno i jučer.
Imaju Budućnost koju sutra žele
Imaju sadašnjost da se vesele.
Nije li to prevara ljudi samo
kad ispravno kreirati ne znamo?
Tko je ljudske vrste vlasnik,
ko iz okoline šalje kreativni oglasnik?
Dok se čovjeku oduzima prirodno znanje
i dok ne zna kakvo je njegovo stanje
za stanje na Zemlji on ne odgovara
dok neko drugi neispravne informacije stvara.
Sve što je iz ne znanja na Zemlji učinjeno
Zahtijevam, kao ljudsko biće, da odmah bude oprošteno!
Hoću ispravne informacije za sve ljude
i od sada neka tako zauvijek bude.
V
Ljudska vrsta hoće mudrost u svijesti,
i pozitivne kreatorske obavijesti:
snage, zdravlja, sigurnosti, zaštićenosti,
da za sve nesvjesno učinjeno nastupe oprosti.
Želi slobodan razvoj, radost i zadovoljstvo,
u Duši sreću i postojano spokojstvo.
Mir u srcu, nježnost u Duši, mudrost u umu,
prihvaćanje, poštovanje i povjerenje u razumu.
Hoće istinsku druželjubivost i ljubav iz Intuicije
za samopoštovanje sve najbolje pozicije,
ravnotežu, razumijevanje, razlučivanje,
mudrosti, cjelovitosti, pravičnosti i tolerancije,
ravnopravnost, za sva zemaljska bića i nacije.
Hoće blagostanje za opstanak svake vrste,
i da u to ne miješaju vanzemaljci svoje prste.
Svjesna je iluzorne prošlosti i nesigurne budućnosti,
ali je i više nego svjesna i svojih vlastitih mogućnosti.
Ljudska bića znaju doći do sklada,
znaju što je kozmička, a što zemaljska pravda.
Kako je gore, tako je i dolje!
Koja bića bolje vole?
U zemaljskoj kući,
majčinska se ljubav uči!
Istinu o sadašnjosti, majka razumije.
Znanje iz Kozmosa u njoj obiluje.
A Prošlost, Budućnost i Iluzija,
samo su ljudska fantazija.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-87-7
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-88-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
