28.03.2011., ponedjeljak
Austrijski "Ples sa zvijezdama" – uživo
Što sve roditelji ne čine za svoje potomke? I u kojoj mjeri pomičemo svoja uvjerenja ili barem perspektivu zbog vlastite djece? Da mi je netko još nedavno rekao kako ću po kišnom vremenu ići na drugi kraj Beča, čekati u redu gotovo 45 minuta prije ulaska u studio ORF centra, kako bih bila prisutna na generalnoj probi ovosezonskog izdanja televizijskog show-a "Ples sa zvijezdama", rekla bih mu da nema šanse da me vidi na takvom mjestu. Ali kao to već biva, nikad ne reci nikad, posebno kada si u ulozi roditelja koji poštuje ukus i prioritete svoje sedmogodišnje djevojčice.
Naime, ove sezone je najbolja austrijska plivačica, porijeklom Hrvatica, Mirna Jukić jedna od prominentnih, koji sudjeluju u austrijskoj inačici ovog plesnog spektakla. Kako moju djevojčicu veže posebno prijateljstvo s našom dragom Mirnom, koja je njezin plivački, a od nedavno i plesni uzor, pobrinulo se dijete samo da uz pomoć svog plivačkog trenera, (Mirninog brata) dođe do karata i bude prisutna u studiju i bodri svog idola. Kako djeca zbog austrijskog zakona (Jugendschutz) ne smiju biti prisutna na večernjem prijenosu uživo, uspjela je dobiti karte za generalnu probu.
I pitala me svojim najumiljatijim pogledom bi li je htjela pratiti. Moje već ranije isplanirano poslijepodne je otpalo, a još uvijek prisutni bolovi u tijelu zbog kojih sam se nakon zadnjeg opakog lumbaga planirala ponovo vratiti u formu, morali su pričekati. I tako ne baš u najboljoj formi, uputila sam se sa ushićenom djevojčicom po kiši prema ORF Centru, ne znajući što nas očekuje. Točno sat vremena ranije, kako je i bilo rečeno, prošli smo kroz glavni ulazi ušli u glavnu veliku modernu zgradu austrijske televizije. Unutra su nas dočekali ljubazni djelatnici koji su nam brzo predali karte i zaželjeli ugodan provod. Ipak je dobar provod morao još pričekati, jer smo pred ulazom u studio skupa sa priličnim brojem posjetitelja morali čekati gotovo 45 minuta i moram priznati da mi je ta činjenica još dodatno smanjila razinu oduševljenja. Sva sreća da je djevojčica, koja inače vrlo teško podnosi čekanja u gužvi, bila toliko motivirana pa me i sama tješila riječima: "Vidjet ćeš, poslije ćeš sve zaboraviti kako će nam biti lijepo." Morala sam se nasmijati tome, jer je bilo toliko očito da smo zamijenile naše uobičajene uloge, pa sam ja više bila kao neko cendravo dijete, a ona je preuzela riječi ohrabrenja koje obično ja izgovaram u situacijama kada ja nju vodim na neka mjesta za koja mi je stalo da ih posjeti, a ona možda nije baš uvjerena da je to nešto za nju.
Napokon, nakon čekanja, nekih pet minuta prije početka probe, počeli su nas puštati i tamo su nas opet dočekali uglavnom mladi i nasmiješeni ljudi koji su svima strpljivo objašnjavali kako su mjesta u prvim redovima rezervirana za djecu. Mi smo imale karte za parket, kod plesnog podija i smjestile smo se vrlo blizu orkestra, djevojčica u prvi red kraj jednog stola, a ja u drugi. Prvi dojam u pomalo hladnom i nekom blagom dimnom zavjesom ispunjenom studiju, odnosio se na plesni podij, koji mi se uživo učinio strašno mali u odnosu na televizijsku sliku. Na početku nas je sve, a posebno djecu pozdravio neki voditelj koji je pozvao djecu na podij da s njime izvedu neki ples i izvježbaju vrste pljeskanja. Djevojčica je trenutno u fazi sramljenja, pa se nije javila da sudjeluje. Na mjestima predviđenim za uobičajeni ocjenjivački sud, sjedili su isto suci, jedna bivša prima-balerina iz Bečkog baleta, i još neka stručna gospoda kojima nisam zapamtila točne funkcije, ni imena. Oni su kasnije parovima uredno svaki puta udijelili neki verbalni komentar i za razliku od prijenosa uživo, na probi svi dobivaju čiste desetke, odnosno najviše ocjene. Nakon kratkog performansa s djecom na plesnom podiju, izredali su se sa kratkim solo-dionicama pojedini glazbenici u orkestru, pjevači, a na kraju i čitav orkestar koji svira uživo pod ravnanjem nekog veselog dirigenta koji je svoje predstavljanje obogatio hodajući na rukama. Sve u svemu, glazbeno vrhunska ekipa, vesela i očito za generalnu probu posebno predstavljena. Nakon toga se pojavio voditeljski par, ležerno obučen, ali potpuno pripremljen i uigran, unatoč razlici u godinama i načinu vođenja. Za jednog Austrijanca, voditelj je nevjerojatno duhovit s brzim klikerima i po potrebi dobrim improvizacijama, a ona ništa ne prepušta slučaju, decentna i pomalo provokativna u isto vrijeme. Bilo je nevjerojatno gledati kako kamerman trči s ogromnom kamerom u rukama i obilazi ih u krugovima nevjerojatnom brzinom. Ja sam bila uvjerena da su ti prizori snimani kamerom na kranu, a ne iz ruke. Jednako me tako iznenadilo da se svečani lusteri dižu i spuštaju prije dolaska svakog para, što onda stvara osjećaj da se kamera diže i spušta, a što se u stvarnosti uopće ne događa. I konačno su došli i plesni parovi. Na početku su bili predstavljeni muške zvijezde sa svojim ženskim profesionalnim plesačkim partnericama koji su plesali tjedan dana ranije. A na ovoj probi su plesale ženske zvijezde s profesionalnim muškim plesačima, s time da je jedan plesački par u grupi sa damama, po prvi puta bio muško-muški. Radi se o ovdje poznatom voditelju Alfonsu Haideru, koji ne skriva svoju homoseksualnost i ovim potezom je htio ohrabriti i druge svoje kolege iz javnog života na takav (ne samo plesni) korak. Kako baš ne pratim nešto austrijske zvijezde i sama sam doznala malo više tko dolazi iz kojeg područja, ali da ne zamaram hrvatsko čitateljstvo time, jer vjerujem da su i hrvatske zvijezde (od kojih pola više niti ne znam tko su i što su) dovoljni izazov za pratiti. Naša kandidatkinja Mirna je vrlo draga, pristupačna i otvorena djevojka koja se upravo tako i predstavila u snimljenom uvodu. Na probi je odmah spazila djevojčicu i mahala joj, na što se moja mala bečka Hrvatica topila u svom stolcu i ponosno okrenula prema meni. Kod plesanja je Mirna vrlo atraktivna, brzo je svladala sve zadane korake, pomalo kruta od plivanja i s neizbježnim mahanjem i smiješkom (to više sportsko, a manje damsko pojavljivanje su joj kasnije i predbacili), stalno cupkajući i plešući u pauzama. A onda je došla pauza predviđena za glasovanje i Mirna je došla do djevojčice, uzela ju u krilo i njih dvije su si nešto pričale i smijale se, dok su znatiželjni pogledi bili uprti prema toj maloj Pepeljuzi, za koju nitko nije znao tko je. I to je bio taj trenutak koji će djevojčica sigurno pamtiti kao jedan od najljepših u svom dosadašnjem životu - prekrasna dvorana s kristalnim lusterima, glazba, princeze u prekrasnim haljinama, u pratnji rasplesanih prinčeva. I onda njezina omiljena princeza dolazi do nje, uzima ju u krilo i grli. Prava bajka u stvarnosti, u kojoj mojoj maloj ženi nije promaklo i kako je plesni princ njezine kandidatkinje gledao prema njoj: "Jesi vidjela mama kako me i on gledao?"
Pao je i dogovor da ako Mirna prođe dalje, djevojčica opet dođe u tu bajku. Ja sam mislila kako će mi biti dosadno opet gledati sve isto na televiziji istu večer, ali mi je bilo super zabavno uspoređivati probu s izravnim prijenosom.
Sada plesači imaju pauzu od dva tjedna i ovaj tjedan se natjecanje nastavlja. Kako je Mirna prošla dalje, bajka se za moju djevojčicu nastavlja. S time da će idući puta za pratnju morati šarmirati svog princa - još uvijek svog tatu zvanog Mr. Perfect.
Ja se moram čuvati bajki jer sam jako sklona vjerovati u njih, a kako više nisam djevojčica moram paziti na tu tanku granicu sna i jave. I naravno dati prednost svojoj kičmi da podnesem sav teret stvarnosti. Do idućeg plesa... jen - dva - cha - cha - cha...
|
- 17:49 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
13.03.2011., nedjelja
Damir Stojić kod Stankovića ...
... ili o primjeru dobre komunikacije vjernika i ateiste.
Često vrlo opterećena tema – (ne)dijalog vjernika i ateista je, barem što se gostovanja don Damira Stojića u emisiji Nedjeljom u dva Aleksanda Stankovića tiče, po mom sudu jako dobro protekla. Naravno za one kojima je potpuno nezanimljivo područje komunikacije i zanima ih lobotomija uvjerenja, ovo će se vjerujem učiniti potpuno irelevantnim. Ali mene je stvarno ugodno iznenadilo i ohrabrilo, jer mislim da je dobra i iskrena komunikacija jedini put prema svim oblicima suživota, pa tako i raznih vjerskih uvjerenja. Razmišljala sam da napišem post i prije emisije, jer je i do mene stigao e-mail kojega je voditelj odmah na početku pročitao i u dobroj atmosferi s humorom razjasnio. Za one koji nisu pratili, ukratko, bila je to izvanredna molitvena akcija pokrenuta povodom gostovanja ovog salezijanskog kapelana za mlade u kojoj se poziva na trodnevnu molitvu kako bi Duh Sveti ojačao svećenika i proslavio Boga. Kao jedan od mnogih vjerskih načina da se na ovakvo gostovanje reagira ili podrži svog istomišljenika, a kako sam i sama vjernica, u molitvi ne vidim ništa sporno. Ali drugi dio poruke u kojoj se govori o želji da se rasturi voditelja i onaj najstrašniji o tome kako Crni (misli se na Vraga) nikada ne spava, mi se učinio vrlo lošim, kontraproduktivnim i nekako ne baš jako u duhu Isusovog pristupanja ljudima, kojega katolička Crkva pokušava slijediti. Ipak, nisam htjela ništa pisati (osim svog komentara pošiljatelju mejla) na blogu dok ne prođe emisija i ne uvjerim se sama da li i kakav je dijalog moguć između voditelja za kojega pretpostavljam da nije vjernik i jednog katoličkog svećenika.
Na početku su se odmah dotakli nedavnih prosvjeda (kako su u zadnje vrijeme popularni u domaji, moram biti konkretnija, jel tak?) protiv kršćanofobije, a vezano uz optužbu jedne homoseksualne udruge protiv jedne vjeroučiteljice, koja je navodno rekla kako je homoseksualnost bolest. I sve mi je postalo jasnije kada je gost objasnio kako je odrastao u Kanadi i s prosvjedima, jer me činjenica da katolici u Hrvatskoj prosvjeduju stvarno iznenadila. S jedne strane mi je drago da se probudila neka živa svijest i potreba da se svoje uvjerenje javno iskaže (to je moj stav prema svim vrstama kultiviranih prosvjeda). S druge strane zabrinula me činjenica da vjernici na optužbe odgovaraju optužbama. Doista mislim da su vjernici u takvim nesporazumima ti koji prvi trebaju potaknuti (osnaženi molitvom Duha Svetoga, ako to žele) dijalog i pokazati primjerom da su spremni na njega. Jer nekako si uvijek mislim kako mi imamo konkretan Isusov primjer i snagu molitve i sukladno tome i veću odgovornost u takvim raspravama. I zato me rastužuju napadalački i huškački tonovi, premda time ne želim umanjiti žar borbe za svoja vlastita uvjerenja. Samo mi se čini da nam sredstva ne bi trebala biti ista, jer mi se pozivamo na Boga, a ne ponašamo se baš božanski uvijek. Pomoglo bi kada bi to barem priznali u komunikaciji s ljudima drugih uvjerenja, ako već nismo u stanju provesti u punini sve ono za čime težimo kao vjernici.
Baš kao što je urednik i voditelj emisije primijetio, ovaj iskreni i otvoreni, simpatični član katoličke crkve u Hrvata je bio u stanju reći kako to nije bolest i kao takav pojam se ne bi smio uopće koristiti, ali ne označava ni puninu kršćanskog poimanja ljudske seksualnosti. I za mene je to doista veliki pomak, jer da je isto tako jasno svoje mišljenje iznijela i vjeroučiteljica djeci, ne vjerujem da bi do ikakve tužbe došlo. Naravno da je ovaj slučaj samo povod da se potegne vječna tema o vjeronauku u školi, ili još šire o odvojenosti vjere i školstva ili ako baš hoćete o vječnoj temi vjere i znanosti i komunikaciji vjernika i znanstvenika, prije svega onih koji su ateisti, jer ima i znanstvenika koji žive svoju vjeru.
Ali da se vratim na emisiju... Bilo je tu puno zanimljivih podtema unutar one glavne: "Jesu li unatoč svim razlikama ateisti i agnostici u stanju komunicirati s vjernicima?" I naravno da nema univerzalnog odgovora, jer neki ateisti i neki agnostici su to u stanju s nekim vjernicima. Takav jedan netipičan razgovor sam doživjela kroz dijalog u emisiji Nedjeljom u dva i jako sam zadovoljna zbog toga. Naravno da bih mogla imati neke prigovore i na jednog i drugog. Moram priznati da me Stankovićeva definicija seksa (šteta da nije koristio pojam ljudske seksualnosti i da ga don Stojić nije ponudio) ostavila nekako razočaranom, a čini se i njega, kad je od svećenika dobio potvrdu svog pitanja o seksu kao čistom mehaničkom činu, bez osjećaja. S druge strane, don Stojić je pred kraj izjavio kako se joga ne može odvojiti od hinduističke vjere, premda je ipak spomenuo neku zapadnu verziju. Slažem se da treba biti jasan u pitanjima raznih sinkretizama, ali doista mislim da određene vrste joga kao čisto fizičkih vježbi ne ugrožavaju misao o Isusu kao jedinoj istini i spasitelju za stabilnog pripadnika katoličke vjere. Hm, nešto u stilu Stankovićevog seksa bez duše...he,he. Ma baš bi voljela i s jednim i s drugim popričati još o koječemu. Jednako tako bih voljela porazgovarati s pošiljateljem jednog SMS-a, koji je napisao kako je homoseksualac i vjernik i pita se nije li upravo Isus pristupao takvima nepodobnima u njegovo vrijeme? To pitanje si i sama postavljam i voljela bih ga postaviti i nekom crkvenom velikodostojniku, odgovornom za primicanje dogmatskog nauka. Jer što i kako misle oni koji su u svakodnevnom kontaktu s ljudima se ipak razlikuje, i tu je Stanković velikim dijelom u pravu kad radi usporedbu s političarima. Po meni se čini najveći problem kada kritika nije dobronamjerna ili konstruktivna, a njezina dobronamjernost uvelike ovisi i o stavu ljudi izvan Crkve. Jer dok se političarima može predbaciti da su odgovorni za sve nas, ateisti-agnostici uvijek mogu reći kako o njima u tim pitanjima odlučuju neposredno i oni s kojima ne žele imati nikakve veze. Možda, ali dok god živimo u tzv. parlamentarnoj demokraciji (kako nas je neki dan podsjetila hrvatska premijerka), morati ćemo uzeti u obzir svjetonazor velike većine. Zato se ja zalažem za to da se u Hrvatskoj konačno počne razmišljati u kategorijama Hrvat-ne nužno katolik i da se tim imenom nazivaju doista oni nesavršeni pozemljari koji se ne samo nominalno, već i svojim životom trude autentično živjeti tu vjeru. Svaki dan, u svakoj situaciji. A ateiste i agnostike molim da ne smatraju jedinom mogućom komunikacijom s onima koji su u stanju odreći se svoje vjere, kao što ni vjernici ne bi smjeli očekivati to od onih koji to nisu. Misionarenje na bilo kojoj strani podrazumijeva po meni slobodnu volju, a ako nam je Bog kao taj izbor ostavio Adama i Evu, moramo ga i mi poštovati. I naravno, biti u stanju snositi posljedice. Stanković nije vjerojatno promijenio mišljenje ili postao vjernik, ali je bio u stanju slušati i razgovarati – iz potpuno drukčijeg ugla. Isto vrijedi i za Damira Stojića.
Daj Bože više takvih ljudi i situacija – bila bi moja poruka ovog posta za kojeg se nadam da će doći do što više dobronamjernika. Jer iz osobnog znanstvenog bavljenja o ovoj temi, konkretnije o najpoznatijem primjeru Galilea i Crkve, mogu sa sigurnošću ustvrditi da se ponajviše (osim nestručnog uplitanja u različita područja znanosti) radilo o vrlo lošoj i nes(p)retnoj komunikaciji. Na nama je odluka hoćemo li konačno naučiti slušati jedni druge i kako ćemo to raditi. Bez obzira na to u što i kako vjerujemo – to je ujedno i recept za navodno tako željeni mir, a vjerujem i veliki dio odgovora na pitanje zla u svijetu.
|
- 18:12 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
06.03.2011., nedjelja
Domovinski čušpajz
Pokojni Boris Maruna je nakon iseljeničkog života i konačnog povratka u domaju s gorčinom u duši zaključio kako je taj teško opisiv i emocijama nabijen pojam domovina bilo lakše voljeti iz daljine. Nije neko senzacionalno otkriće, ali pjesnici su se očito oduvijek voljeli čuditi ovom svijetu, sve do krajnosti kada i sami ne bi postali čuđenje u njemu.
Kako ja nisam pjesnikinja, već više neka vrsta kroničarke (ovo se ne odnosi na alkohol, već ne neprestano preispitivanje) svijeta u kojem živim i kojeg se sjećam, ne mogu se oteti dojmu da se u domaji ovih dana kuha čušpajz.
Kao što to s nekim pojmovima biva, ova riječ njemačkoga porijekla se u nekim krajevima Hrvatske udomaćila i do današnjih dana, dok ju sami Austrijanci sve manje koriste, a i s drukčijim značenjem.
Za mene je čušpajz u kulinarskom značenju nešto što se jede sa žlicom, ima u sebi puno sastojaka, obično kombinaciju povrća i mesa. U prenesenom značenju, bila bi to neka nedefinirana mješavina svega i svačega. I u tom smislu mi se čini iz pozicije tzv. novih gastarbajtera, koji domaju ne vide samo kao idealnu zemlju iz koje su bili protjerani, jednako kao što ni novi zavičaj ne vide kao prisilnu stvaraonicu novca ali ni kao idealizirani raj na zemlji, da se kuha neki čušpajz sa puno sastojaka i od više kuhara. Može biti da je moja perspektiva zbog kilometarske udaljenosti (ona virtualna je ionako više nemjerljiva) malo drukčija, a možda i nije...
Ono što je meni zanimljivo kod nedavno započetih prosvjeda protiv hrvatske Vlade je činjenica da se u domaji bilo koja građanska inicijativa teško može odvijati bez politike i naravno neizbježne podjele na lijeve i desne. S druge strane, političari koje se u takvim situacijama priključuju kao podrška, su mi isto tako sumnjivi (osim naivnosti nas Hrvate krasi i vječna sumnjičavost) jer se pitam koliko su oni u tome iskreni (evo opet gena naivnosti) i zašto onda to sve nisu sami započeli pod imenom svoje stranke.
Jedini prosvjed na kojem sam ikada u našoj staroj-mladoj državi sudjelovala je onaj za povratak frekvencije Radiju 101, poznatijem kao Stojedinica. I ponosna sam na to. Bez obzira na činjenicu da su se i tada na balkonu s kojega su govornici slali poruke, izredali neki političari kojima tamo možda nije bilo mjesto. I naravno kad ovih dana slušam što se događa s tom radio-postajom, mogla bih nekom sličnom i u razmjerima puno blažom analogijom zaključiti "Za koga smo mi to tamo prosvjedovali?" Ili postaviti još puno bolnije pitanje nekih branitelja: "Za koga ili kakvu državu smo se mi to borili?"Ali bojim se da su takva pitanja s vremenskim odmakom uvijek nekako gorka i bez zadovoljavajućeg odgovora. Malobrojni su ti (idu u red mudraca-dakle ne madraca u Saboru) koji mogu unaprijed znati kako će se procesi odvijati. Premda se sa podjelom glumaca već može nazrijeti i režija scenarija. A najgore je kada se uloge dijele podobnima ili članovima familije, a ne moralnim i stručnima.
I zato smatram da je prosvjed, kao izraz bunta u (pre)zasićenim situacijama nepravde i nepotizma, dobar i poželjan. Drugo je pitanje tko ga i kako vodi...ali čak i nemušti vođe bez jasne koncepcije, osim rušilačke, mogu nešto pokrenuti. Ako ništa drugo, osjećaj da se za vodstvo zemlje treba dokazivati i neprestano preispitivati, da nitko (osim Boga) nije bogom dan i da snose odgovornost, a ne samo zasluge, što bi u punoljetnoj demokraciji već trebalo biti jasno.
Naravno, odgovornost snose i sami građani, a među njima posebno prosvjednici. Jer kako objasniti da sada gotovo 70% građana podržava prosvjednike protiv Vlade koju je nekakva većina ipak izabrala?
Kada treba govoriti i ispuniti građansku dužnost davanja svog glasa za ili protiv nekoga, mnogi šute ili ignoriraju tu mogućnost. Drugi ju pak (pre)revno doživljavaju, pa su spremni putovati iz dijaspore ne bi li dali svoj glas u zemlji u kojoj trenutno ne borave. A domaći ljudi s terena se onda ljute, jer što ovi koji tu ne plaćaju porez i ne dijele svoju svakodnevicu s njima, imaju određivati tko će biti na čelu zemlje u kojoj ne žive? Nelogično im je to. I imaju donekle pravo. Ali pravo ima tu manju ulogu...tu igraju emocije. Jer kako objasniti činjenicu da Hrvati ne vole kada im ovi iz dijaspore dolaze davati glas na političkim izborima (slanje novca u ratu je ionako uprljano raznim profiterima), ali vole kada im iz dijaspore dolaze pjevati potomci gastarbajtera koji ne znaju kako se zove hrvatska himna? Teško je to shvatiti, ali je na tragu hrvatske istovremene zatvorenosti prema drukčijima i otvorenosti prema "našima". Ja sam se već u stilu spomenutog pjesnika koji se i sam borio za hrvatsku samostalnost, a onda priklonio tim nesretnim hrvatskim crvenima, čudila i na zadnjim predsjedničkim izborima što su sve u stanju neki Hrvati progutati za tzv. naše predstavnike.
Meni se kad o tim stvarima počnem razmišljati obavezno počne u glavi kuhati čušpajz. I nije čudo da je iz glava konačno dospio na ulicu. Ali ne na sve ulice...
Evo, čujem da se u Rijeci skupio rekordan broj ljudi na karnevalu, a na prosvjedu u subotu tek nekoliko stotina prosvjednika. Možda su Riječani oni mudriji koji već znaju da se prave promjene ne mogu dogoditi i da je najviše što se može promijeniti, kostim i maska...A možda i vrijedi stara priča o netrpeljivosti prema zagrepčanima, pa ih u tom smislu nisu poželjeli slijediti. Zato su me zagorci ugodno iznenadili, pa su u nekadašnjem glavnom gradu domaje skupio veći broj organiziranih ogorčenih građana.
Zaboravila sam gdje su protjerali Pernara, a i moram priznati da mi je i to bio simptomatičan potez hrvatskih prosvjednika."Neka te, ajde, pokrenuo si nešto, ali za nešto više i dalje nisi, ajmo, briši!" Ima tu one dobre stare hrvatske oštre pragmatičnosti koja zajedno sa naivnošću, šutnjom i prosvjedima čini pravi pravcati Zuspeis iliti dodatak glavnom jelu, kojega su Hrvati s vremenom pomiješali do te mjere da se više ne zna što je glavno jelo. Sve se pomiješalo – ogorčeni branitelji, ogorčeni građani, ogorčeni političari, huligani (oni su uvijek ogorčeni. Ili?). A onda nam oni iz Europe za koje smo se isto nekada borili, poručuju kako to nije dobro. Taj čušpajz pristojnih prosvjednika s manje pristojnima, koji i zastave pale. Moramo prvo postati dio uljuđenog(?) svijeta, gdje se točno zna što je i tko je skuhao glavno jelo, a što i tko je zadužen za priloge. Odnosno tko si smije dopustiti da prosvjeduje, a tko ne. Tako su nedavne agresivne huliganske demonstracije u Francuskoj dio duge demokratske prosvjedničke kulture, dok se u Hrvatskoj više priča o nekolicini huligana, nego o velikoj većini nezadovoljnih građana. Nije samo Milanović zbunjen. Vjerujem da su i pravi domoljubi zbunjeni kada čuju Thompsona, kada podržava nezadovoljne branitelje. Možda bi bilo zgodno spojiti zbunjene Hrvate zajedno, vođene ni-krivim-ni dužnim braniteljem Purdom, koji je impresioniran i zahvalan hrvatskoj Vladi, koja mu je omogućila nezaboravan izlet avionom. Teško je poloviti te sve misli i razmišljanja, pa preporučam ne samo gastičima da više ne pokušavaju, već ni onima koji se jako trude, a ne potječu iz ovog starog eurospkog naroda, kao primjerice gospođa Doris Pack, koja je neumorna u pokušajima da shvati hrvatski bitak, a o gospodi u Haagu da ne govorim. Samozvani sud u Srbiji je jedna druga nacionalno dosljedna priča, tu nema puno filozofije kao kod Hrvata.
Ali što je tek jedan bosanski lonac u odnosu hrvatsku inačicu austro-ugarskog čušpajza? To gospoda u Europi ne mogu ni naslutiti. Zato im je manje važno predstavljaju li nas na sajmu pjevačkog europskog kiča (kojeg obavezno pratim) tri Bosanke, jedan korpulentni Hrvat francuskog imena ili Njemica hrvatskih korijena. Hrvati ih sve jednako vole, a najviše vole Srbe, kojima obavezno daju najviše glasova, ali se jako ljute kada ih ovaj bahato-duhovit narod na putu od geografskog Balkana prema navodno ujedinjenoj Europi upita: "Pa tko nas bre zavadi?"
Dok ne shvatim puno toga, ostajem zbunjena Hrvatica u dijaspori koja svoju djevojčicu marljivo uči hrvatski kao materinji jezik, a već sam ju obavijestila i kako se zove hrvatska himna. Mala rado pjeva i glumi, pa zlu ne trebalo...
|
- 18:34 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
|
