Što sve roditelji ne čine za svoje potomke? I u kojoj mjeri pomičemo svoja uvjerenja ili barem perspektivu zbog vlastite djece? Da mi je netko još nedavno rekao kako ću po kišnom vremenu ići na drugi kraj Beča, čekati u redu gotovo 45 minuta prije ulaska u studio ORF centra, kako bih bila prisutna na generalnoj probi ovosezonskog izdanja televizijskog show-a "Ples sa zvijezdama", rekla bih mu da nema šanse da me vidi na takvom mjestu. Ali kao to već biva, nikad ne reci nikad, posebno kada si u ulozi roditelja koji poštuje ukus i prioritete svoje sedmogodišnje djevojčice.
Naime, ove sezone je najbolja austrijska plivačica, porijeklom Hrvatica, Mirna Jukić jedna od prominentnih, koji sudjeluju u austrijskoj inačici ovog plesnog spektakla. Kako moju djevojčicu veže posebno prijateljstvo s našom dragom Mirnom, koja je njezin plivački, a od nedavno i plesni uzor, pobrinulo se dijete samo da uz pomoć svog plivačkog trenera, (Mirninog brata) dođe do karata i bude prisutna u studiju i bodri svog idola. Kako djeca zbog austrijskog zakona (Jugendschutz) ne smiju biti prisutna na večernjem prijenosu uživo, uspjela je dobiti karte za generalnu probu.
I pitala me svojim najumiljatijim pogledom bi li je htjela pratiti. Moje već ranije isplanirano poslijepodne je otpalo, a još uvijek prisutni bolovi u tijelu zbog kojih sam se nakon zadnjeg opakog lumbaga planirala ponovo vratiti u formu, morali su pričekati. I tako ne baš u najboljoj formi, uputila sam se sa ushićenom djevojčicom po kiši prema ORF Centru, ne znajući što nas očekuje. Točno sat vremena ranije, kako je i bilo rečeno, prošli smo kroz glavni ulazi ušli u glavnu veliku modernu zgradu austrijske televizije. Unutra su nas dočekali ljubazni djelatnici koji su nam brzo predali karte i zaželjeli ugodan provod. Ipak je dobar provod morao još pričekati, jer smo pred ulazom u studio skupa sa priličnim brojem posjetitelja morali čekati gotovo 45 minuta i moram priznati da mi je ta činjenica još dodatno smanjila razinu oduševljenja. Sva sreća da je djevojčica, koja inače vrlo teško podnosi čekanja u gužvi, bila toliko motivirana pa me i sama tješila riječima: "Vidjet ćeš, poslije ćeš sve zaboraviti kako će nam biti lijepo." Morala sam se nasmijati tome, jer je bilo toliko očito da smo zamijenile naše uobičajene uloge, pa sam ja više bila kao neko cendravo dijete, a ona je preuzela riječi ohrabrenja koje obično ja izgovaram u situacijama kada ja nju vodim na neka mjesta za koja mi je stalo da ih posjeti, a ona možda nije baš uvjerena da je to nešto za nju.
Napokon, nakon čekanja, nekih pet minuta prije početka probe, počeli su nas puštati i tamo su nas opet dočekali uglavnom mladi i nasmiješeni ljudi koji su svima strpljivo objašnjavali kako su mjesta u prvim redovima rezervirana za djecu. Mi smo imale karte za parket, kod plesnog podija i smjestile smo se vrlo blizu orkestra, djevojčica u prvi red kraj jednog stola, a ja u drugi. Prvi dojam u pomalo hladnom i nekom blagom dimnom zavjesom ispunjenom studiju, odnosio se na plesni podij, koji mi se uživo učinio strašno mali u odnosu na televizijsku sliku. Na početku nas je sve, a posebno djecu pozdravio neki voditelj koji je pozvao djecu na podij da s njime izvedu neki ples i izvježbaju vrste pljeskanja. Djevojčica je trenutno u fazi sramljenja, pa se nije javila da sudjeluje. Na mjestima predviđenim za uobičajeni ocjenjivački sud, sjedili su isto suci, jedna bivša prima-balerina iz Bečkog baleta, i još neka stručna gospoda kojima nisam zapamtila točne funkcije, ni imena. Oni su kasnije parovima uredno svaki puta udijelili neki verbalni komentar i za razliku od prijenosa uživo, na probi svi dobivaju čiste desetke, odnosno najviše ocjene. Nakon kratkog performansa s djecom na plesnom podiju, izredali su se sa kratkim solo-dionicama pojedini glazbenici u orkestru, pjevači, a na kraju i čitav orkestar koji svira uživo pod ravnanjem nekog veselog dirigenta koji je svoje predstavljanje obogatio hodajući na rukama. Sve u svemu, glazbeno vrhunska ekipa, vesela i očito za generalnu probu posebno predstavljena. Nakon toga se pojavio voditeljski par, ležerno obučen, ali potpuno pripremljen i uigran, unatoč razlici u godinama i načinu vođenja. Za jednog Austrijanca, voditelj je nevjerojatno duhovit s brzim klikerima i po potrebi dobrim improvizacijama, a ona ništa ne prepušta slučaju, decentna i pomalo provokativna u isto vrijeme. Bilo je nevjerojatno gledati kako kamerman trči s ogromnom kamerom u rukama i obilazi ih u krugovima nevjerojatnom brzinom. Ja sam bila uvjerena da su ti prizori snimani kamerom na kranu, a ne iz ruke. Jednako me tako iznenadilo da se svečani lusteri dižu i spuštaju prije dolaska svakog para, što onda stvara osjećaj da se kamera diže i spušta, a što se u stvarnosti uopće ne događa. I konačno su došli i plesni parovi. Na početku su bili predstavljeni muške zvijezde sa svojim ženskim profesionalnim plesačkim partnericama koji su plesali tjedan dana ranije. A na ovoj probi su plesale ženske zvijezde s profesionalnim muškim plesačima, s time da je jedan plesački par u grupi sa damama, po prvi puta bio muško-muški. Radi se o ovdje poznatom voditelju Alfonsu Haideru, koji ne skriva svoju homoseksualnost i ovim potezom je htio ohrabriti i druge svoje kolege iz javnog života na takav (ne samo plesni) korak. Kako baš ne pratim nešto austrijske zvijezde i sama sam doznala malo više tko dolazi iz kojeg područja, ali da ne zamaram hrvatsko čitateljstvo time, jer vjerujem da su i hrvatske zvijezde (od kojih pola više niti ne znam tko su i što su) dovoljni izazov za pratiti. Naša kandidatkinja Mirna je vrlo draga, pristupačna i otvorena djevojka koja se upravo tako i predstavila u snimljenom uvodu. Na probi je odmah spazila djevojčicu i mahala joj, na što se moja mala bečka Hrvatica topila u svom stolcu i ponosno okrenula prema meni. Kod plesanja je Mirna vrlo atraktivna, brzo je svladala sve zadane korake, pomalo kruta od plivanja i s neizbježnim mahanjem i smiješkom (to više sportsko, a manje damsko pojavljivanje su joj kasnije i predbacili), stalno cupkajući i plešući u pauzama. A onda je došla pauza predviđena za glasovanje i Mirna je došla do djevojčice, uzela ju u krilo i njih dvije su si nešto pričale i smijale se, dok su znatiželjni pogledi bili uprti prema toj maloj Pepeljuzi, za koju nitko nije znao tko je. I to je bio taj trenutak koji će djevojčica sigurno pamtiti kao jedan od najljepših u svom dosadašnjem životu - prekrasna dvorana s kristalnim lusterima, glazba, princeze u prekrasnim haljinama, u pratnji rasplesanih prinčeva. I onda njezina omiljena princeza dolazi do nje, uzima ju u krilo i grli. Prava bajka u stvarnosti, u kojoj mojoj maloj ženi nije promaklo i kako je plesni princ njezine kandidatkinje gledao prema njoj: "Jesi vidjela mama kako me i on gledao?"
Pao je i dogovor da ako Mirna prođe dalje, djevojčica opet dođe u tu bajku. Ja sam mislila kako će mi biti dosadno opet gledati sve isto na televiziji istu večer, ali mi je bilo super zabavno uspoređivati probu s izravnim prijenosom.
Sada plesači imaju pauzu od dva tjedna i ovaj tjedan se natjecanje nastavlja. Kako je Mirna prošla dalje, bajka se za moju djevojčicu nastavlja. S time da će idući puta za pratnju morati šarmirati svog princa - još uvijek svog tatu zvanog Mr. Perfect.
Ja se moram čuvati bajki jer sam jako sklona vjerovati u njih, a kako više nisam djevojčica moram paziti na tu tanku granicu sna i jave. I naravno dati prednost svojoj kičmi da podnesem sav teret stvarnosti. Do idućeg plesa... jen - dva - cha - cha - cha...
Post je objavljen 28.03.2011. u 17:49 sati.