Pokojni Boris Maruna je nakon iseljeničkog života i konačnog povratka u domaju s gorčinom u duši zaključio kako je taj teško opisiv i emocijama nabijen pojam domovina bilo lakše voljeti iz daljine. Nije neko senzacionalno otkriće, ali pjesnici su se očito oduvijek voljeli čuditi ovom svijetu, sve do krajnosti kada i sami ne bi postali čuđenje u njemu.
Kako ja nisam pjesnikinja, već više neka vrsta kroničarke (ovo se ne odnosi na alkohol, već ne neprestano preispitivanje) svijeta u kojem živim i kojeg se sjećam, ne mogu se oteti dojmu da se u domaji ovih dana kuha čušpajz.
Kao što to s nekim pojmovima biva, ova riječ njemačkoga porijekla se u nekim krajevima Hrvatske udomaćila i do današnjih dana, dok ju sami Austrijanci sve manje koriste, a i s drukčijim značenjem.
Za mene je čušpajz u kulinarskom značenju nešto što se jede sa žlicom, ima u sebi puno sastojaka, obično kombinaciju povrća i mesa. U prenesenom značenju, bila bi to neka nedefinirana mješavina svega i svačega. I u tom smislu mi se čini iz pozicije tzv. novih gastarbajtera, koji domaju ne vide samo kao idealnu zemlju iz koje su bili protjerani, jednako kao što ni novi zavičaj ne vide kao prisilnu stvaraonicu novca ali ni kao idealizirani raj na zemlji, da se kuha neki čušpajz sa puno sastojaka i od više kuhara. Može biti da je moja perspektiva zbog kilometarske udaljenosti (ona virtualna je ionako više nemjerljiva) malo drukčija, a možda i nije...
Ono što je meni zanimljivo kod nedavno započetih prosvjeda protiv hrvatske Vlade je činjenica da se u domaji bilo koja građanska inicijativa teško može odvijati bez politike i naravno neizbježne podjele na lijeve i desne. S druge strane, političari koje se u takvim situacijama priključuju kao podrška, su mi isto tako sumnjivi (osim naivnosti nas Hrvate krasi i vječna sumnjičavost) jer se pitam koliko su oni u tome iskreni (evo opet gena naivnosti) i zašto onda to sve nisu sami započeli pod imenom svoje stranke.
Jedini prosvjed na kojem sam ikada u našoj staroj-mladoj državi sudjelovala je onaj za povratak frekvencije Radiju 101, poznatijem kao Stojedinica. I ponosna sam na to. Bez obzira na činjenicu da su se i tada na balkonu s kojega su govornici slali poruke, izredali neki političari kojima tamo možda nije bilo mjesto. I naravno kad ovih dana slušam što se događa s tom radio-postajom, mogla bih nekom sličnom i u razmjerima puno blažom analogijom zaključiti "Za koga smo mi to tamo prosvjedovali?" Ili postaviti još puno bolnije pitanje nekih branitelja: "Za koga ili kakvu državu smo se mi to borili?"Ali bojim se da su takva pitanja s vremenskim odmakom uvijek nekako gorka i bez zadovoljavajućeg odgovora. Malobrojni su ti (idu u red mudraca-dakle ne madraca u Saboru) koji mogu unaprijed znati kako će se procesi odvijati. Premda se sa podjelom glumaca već može nazrijeti i režija scenarija. A najgore je kada se uloge dijele podobnima ili članovima familije, a ne moralnim i stručnima.
I zato smatram da je prosvjed, kao izraz bunta u (pre)zasićenim situacijama nepravde i nepotizma, dobar i poželjan. Drugo je pitanje tko ga i kako vodi...ali čak i nemušti vođe bez jasne koncepcije, osim rušilačke, mogu nešto pokrenuti. Ako ništa drugo, osjećaj da se za vodstvo zemlje treba dokazivati i neprestano preispitivati, da nitko (osim Boga) nije bogom dan i da snose odgovornost, a ne samo zasluge, što bi u punoljetnoj demokraciji već trebalo biti jasno.
Naravno, odgovornost snose i sami građani, a među njima posebno prosvjednici. Jer kako objasniti da sada gotovo 70% građana podržava prosvjednike protiv Vlade koju je nekakva većina ipak izabrala?
Kada treba govoriti i ispuniti građansku dužnost davanja svog glasa za ili protiv nekoga, mnogi šute ili ignoriraju tu mogućnost. Drugi ju pak (pre)revno doživljavaju, pa su spremni putovati iz dijaspore ne bi li dali svoj glas u zemlji u kojoj trenutno ne borave. A domaći ljudi s terena se onda ljute, jer što ovi koji tu ne plaćaju porez i ne dijele svoju svakodnevicu s njima, imaju određivati tko će biti na čelu zemlje u kojoj ne žive? Nelogično im je to. I imaju donekle pravo. Ali pravo ima tu manju ulogu...tu igraju emocije. Jer kako objasniti činjenicu da Hrvati ne vole kada im ovi iz dijaspore dolaze davati glas na političkim izborima (slanje novca u ratu je ionako uprljano raznim profiterima), ali vole kada im iz dijaspore dolaze pjevati potomci gastarbajtera koji ne znaju kako se zove hrvatska himna? Teško je to shvatiti, ali je na tragu hrvatske istovremene zatvorenosti prema drukčijima i otvorenosti prema "našima". Ja sam se već u stilu spomenutog pjesnika koji se i sam borio za hrvatsku samostalnost, a onda priklonio tim nesretnim hrvatskim crvenima, čudila i na zadnjim predsjedničkim izborima što su sve u stanju neki Hrvati progutati za tzv. naše predstavnike.
Meni se kad o tim stvarima počnem razmišljati obavezno počne u glavi kuhati čušpajz. I nije čudo da je iz glava konačno dospio na ulicu. Ali ne na sve ulice...
Evo, čujem da se u Rijeci skupio rekordan broj ljudi na karnevalu, a na prosvjedu u subotu tek nekoliko stotina prosvjednika. Možda su Riječani oni mudriji koji već znaju da se prave promjene ne mogu dogoditi i da je najviše što se može promijeniti, kostim i maska...A možda i vrijedi stara priča o netrpeljivosti prema zagrepčanima, pa ih u tom smislu nisu poželjeli slijediti. Zato su me zagorci ugodno iznenadili, pa su u nekadašnjem glavnom gradu domaje skupio veći broj organiziranih ogorčenih građana.
Zaboravila sam gdje su protjerali Pernara, a i moram priznati da mi je i to bio simptomatičan potez hrvatskih prosvjednika."Neka te, ajde, pokrenuo si nešto, ali za nešto više i dalje nisi, ajmo, briši!" Ima tu one dobre stare hrvatske oštre pragmatičnosti koja zajedno sa naivnošću, šutnjom i prosvjedima čini pravi pravcati Zuspeis iliti dodatak glavnom jelu, kojega su Hrvati s vremenom pomiješali do te mjere da se više ne zna što je glavno jelo. Sve se pomiješalo – ogorčeni branitelji, ogorčeni građani, ogorčeni političari, huligani (oni su uvijek ogorčeni. Ili?). A onda nam oni iz Europe za koje smo se isto nekada borili, poručuju kako to nije dobro. Taj čušpajz pristojnih prosvjednika s manje pristojnima, koji i zastave pale. Moramo prvo postati dio uljuđenog(?) svijeta, gdje se točno zna što je i tko je skuhao glavno jelo, a što i tko je zadužen za priloge. Odnosno tko si smije dopustiti da prosvjeduje, a tko ne. Tako su nedavne agresivne huliganske demonstracije u Francuskoj dio duge demokratske prosvjedničke kulture, dok se u Hrvatskoj više priča o nekolicini huligana, nego o velikoj većini nezadovoljnih građana. Nije samo Milanović zbunjen. Vjerujem da su i pravi domoljubi zbunjeni kada čuju Thompsona, kada podržava nezadovoljne branitelje. Možda bi bilo zgodno spojiti zbunjene Hrvate zajedno, vođene ni-krivim-ni dužnim braniteljem Purdom, koji je impresioniran i zahvalan hrvatskoj Vladi, koja mu je omogućila nezaboravan izlet avionom. Teško je poloviti te sve misli i razmišljanja, pa preporučam ne samo gastičima da više ne pokušavaju, već ni onima koji se jako trude, a ne potječu iz ovog starog eurospkog naroda, kao primjerice gospođa Doris Pack, koja je neumorna u pokušajima da shvati hrvatski bitak, a o gospodi u Haagu da ne govorim. Samozvani sud u Srbiji je jedna druga nacionalno dosljedna priča, tu nema puno filozofije kao kod Hrvata.
Ali što je tek jedan bosanski lonac u odnosu hrvatsku inačicu austro-ugarskog čušpajza? To gospoda u Europi ne mogu ni naslutiti. Zato im je manje važno predstavljaju li nas na sajmu pjevačkog europskog kiča (kojeg obavezno pratim) tri Bosanke, jedan korpulentni Hrvat francuskog imena ili Njemica hrvatskih korijena. Hrvati ih sve jednako vole, a najviše vole Srbe, kojima obavezno daju najviše glasova, ali se jako ljute kada ih ovaj bahato-duhovit narod na putu od geografskog Balkana prema navodno ujedinjenoj Europi upita: "Pa tko nas bre zavadi?"
Dok ne shvatim puno toga, ostajem zbunjena Hrvatica u dijaspori koja svoju djevojčicu marljivo uči hrvatski kao materinji jezik, a već sam ju obavijestila i kako se zove hrvatska himna. Mala rado pjeva i glumi, pa zlu ne trebalo...
|
