19.06.2008., četvrtak
Zasluženi odmor
Vjerujem da ima još puno ljudi koji su već spremni i zaslužili svoj odmor, ali eto ja sam jedna od sretnica koja danas putuje prema svojoj morskoj oazi sjećanja, zmija i novoizgrađenih apartmana, a sve prije onih nevjerojatnih gužvi kada tražite mjesto za svoj ručnik.
Prošli post je nekim čudom nestao,(a o čudu i Gospi i nogometu sam i pisala) pa mi je možda i to bila neka poruka s neba. Jer sam dirnula u temu osjetljive naravi, Gospu i njezina čuda na nogometnim terenima. Ali shvatila sam, pa neću više o tome.
Vratit ću se samo na ovaj zasluženi odmor. Naime, jučer sam potpisala ugovor za novi posao u struci u jednoj jako lijepoj i uspješnoj firmi.
I strašno sam ponosna na sebe, jer je to kraj mojih nastojanja da nađem posao koji je vezan uz moju struku, ovdje u Austriji.
Kad sam došla u Austriju sa Savršenim kojega je posao već čekao nisam smjela pet godina po zakonu raditi (a prvo vrijeme nakon iscrpljivanja u domaji mi je i pasalo). Nakon jedne kratke epizode i pokušaja suradnje s jednim hrvatskim gastičem (tada sam se zarekla da više neću raditi ništa sa našima ovdje) i jednog kraćeg volontiranja na projektu za jednu stranu zajednicu u Beču, i nekoliko poslanih tekstova za hrvatske novine (na čiju isplatu honorara se Savršeni grohotom nasmijao)... odustala sam i posvetila se nekoj drugoj sebi.
Počela sam trenirati sa Savršenim plivanje monoperajom, putovali smo, išli na natjecanja i premda danas imam posljedice te epizode (za mene nenaviklu na takvu vrstu napora) bavljenja sportom, nije mi žao. Provela sam vrijeme u jednom malo drukčijem filmu, naučila puno o sebi, i nama, pripremila tijelo za dolazak djevojčice...
Kad se ona rodila, bilo mi je i lijepo, ali i teško. Nisam još dobro znala jezik, jer se doma priča hrvatski, a radila nisam da ga usavršim na poslu, nisam imala familiju kraj sebe, Savršeni je radio i trenirao i lagano sam se pretvarala u ulogu majke i kućanice sa malo drugih sadržaja...Tada je blog odigrao važnu ulogu u mom životu.
Onda sam trebala početi misliti i na neki posao i zaradu (prve dvije i pol godine djetetovog života ovdje dobivate sasvim fine novce, pa se nekima i ne isplati ići raditi). To je ono što će muškarci obično izračunati.
Premda povratak nakon godinu dana porodiljskog i to na punu satnicu u domaji (jer pola radnog vremena ne funkcionira u praksi) smatram još gorom varijantom. Djeca su još mala, vi ste preopterećeni i nemate dovoljno vremena za njih... pa sam izabrala manje zlo.
Ali višestruka korist i dobit od dolaska na posao je nešto što vjerojatno svaka majka koja je provela više od jednu godinu doma s djetetom, dobro razumije.
I onda je počelo... Okolina me nekako htjela ukalupiti u sistem kako sa mojom strukom ovdje baš i nemam šanse, još ne govorim dobro njemački (jezik je moj alat za rad), ima puno Austrijanaca koji isto čekaju posao u tom području... I neke moje prijateljice, visoko obrazovane i zbog financijske situacije, ali najviše zbog nedostatka sampouzdanja i vjere u sebe, su polako odustajale.
I prijavljivale se za bilo koje poslove, od blagajnica, do prodavačica i sl.
I ja sam bila očajna, javljala se, dobivala desetine odbijenica, već sam skoro popustila... I bila spremna i na posao koji ne odgovara mojem obrazovanju i dosadašnjem iskustvu. Premda nisam snob i smatram da je svaki posao vrijedan, jer sam i sama radila u životu razne poslove, mislim da nije svaki adekvatan onome za što se čovjek školovao.
I onda je došao neki poziv od burze rada gdje se nudila mogućnost zaposlenja u jednoj transfer-firmi, koja vas zaposli, a vaš posao je tamo da tražite, uz njihovu pomoć i vodstvo, sebi neki adekvatan posao.
I to je bio okidač, naučila sam pisati prijave za posao, bila sam na izvoru informacija i premda nije ništa nekoliko mjeseci upalilo, shvatila sam da mogu dobiti praktikum koji oni plaćaju nekoj firmi.
I prijavila sam se. I nakon odrađenog praktikuma i promišljanja, odlučila sam neko vrijeme volontirati u toj firmi, jer sam zaključila da je to u mojoj struci i situaciji ovdje jedini način da steknem radno iskustvo kojega u Austriji uopće nisam imala.
Ne moram ni pričati kakve su bile reakcije dijela okoline. Radim, a ništa ne zarađujem... mentalni sklop nekih oko mene je doista bio nesposoban to shvatiti.
Ali nisam odustajala, odvolontirala sam pola godine i postavila im pitanje da me zaposle. I zaposlili su me, ali samo na minimalnu satnicu.
Pristala sam. I to je neki početak priznatog rada, makar i sa tako malo sati.
I učila sam, išla na školovanja, skupljala iskustvo, povezala se sa ljudima iz struke, odlazila na sastanke i svima dala na znanje da tražim posao sa većom stanicom.
I dobila sam obavijest (kontakti sa ljudima iz struke su se pokazali presudnim, sama od kuće nikada ne bih doznala hrpu informacija) da postoji jedan natječaj i neka se javim.
I javila sam se, na takva slična mjesta sam se već i prije javljala, ali bez uspjeha. Nisam još imala iskustvo koje svi traže, ali rijetki su spremni dati vam mogućnost da ga steknete kod njih, na jednom mjestu mi je čak indirektno bilo rečeno da ima puno esterajhera koji isto čekaju na red.
I tako sam ja lijepo sva ta svoja iskustva, viđenja i promišljanja o načinu rada u tom području, iskreno, i na ne-savršenom njemačkom ispričala na tom razgovoru za posao. I nisam se uopće držala onih silnih uputa o tome kako i što treba reći, imala sam neki svoj unutarnji model, bila sam iskrena i spontana, premda sam se jako dobro informirala i pripremila naučivši sve o njihovom načinu rada... A i inače mislim da su te jako detaljne pripreme kako se ponašati na razgovoru za posao dio opće psihologizacijske histerije i najgore je kada čovjek prestane biti to što je i odglumi ulogu koja mu ne stoji.
Dakle, bila sam svoja, ali bilo je i puno drugih, isto tako kvalitetnih, i još k tome esterajhera.
Tako da se poučena mnogim odbijenicama, nisam htjela zanositi, ali kako sam idealist i vjernik po horoskopu, nadala sam se i vjerovala...
I zvali su me jedan dan, ranije nego što je bio rok da se jave (s pozitivnim ili negativnim odgovorom) i javili mi sretnu vijest da su odabrali baš mene i to... pazite sad... najviše zbog mojih komunikacijskih sposobnosti...
Ja sam stvarno skoro pala na pod, bila sam i sretna i zbunjena, zahvalila sam se odmah, ali nisam skakala od sreće što sam mislila da ću raditi kada jednog dana dobijem takav poziv... proradio je neki racionalni dio u meni, ili sam već počela preuzimati neke obrasce ponašanja ovdašnjeg puka, ili je to bio onaj poznati osjećaj kada dugo nešto želite, pa kada to ostvarite više ne znate biste li se samo veselili ili su osjećaji pomiješani, jer ne možete izbrisati i sav trud i razočaranja koja ste proživjeli.
Kako bilo, od jeseni počinjem, imam dugo toplo ljeto za pripremu, čitam stručnu literaturu i veselim se.
Između ostalog i nekom mogućem trenutku koji sam pri nekoliko godina na moru doživjela kada me jedan gospodin, nakon podužeg objašnjavannja Savršenog što i gdje radi, upitao: "A što vi radite?" A ja ostala s razjapljenim ustima, na što je moja draga prijateljica uskočila rečenicom... kako se brinem o djevojčici i Savršenom (svi znamo da to nije javno priznati rad), a ja sam petljala nešto u svom stilu o kućanicama na rubu živčanog sloma...
Čekam ga i ove godine sa istim pitanjem... Jer sam uspjela ostvariti nešto što sam htjela, što nije bilo lako i što sam se držala svog uvjerenja...
Hvala svima koji su vjerovali u mene, podržavali me i hrabrili. Hvala i onima koji to nisu činili, već me upozoravali kako malo letim previsoko i kako nisam u domaji i sl.
Pokazalo se da su Austrijanci u stanju prepoznati ljude, čak i auslendere, ako vide potencijal i motivaciju.
Nešto što na žalost, unatoč materinjem jeziku i dobro obavljenom radu, nisam uspjela doživjeti u domaji (dijelom i zato jer je moje područje slabo razvijeno i društveno ne vredovano).
Hvala svim blogerima koji me kroz blog prate na tom mom putu, ne želim zvučati patetično, ali to je isto jedan meni važan krug ljudi čije živote i ja pokušavam pratiti i sigurno nas povezuje već puno toga.
Bogu se zahvaljujem u osobnoj molitvi, ali želim spomenuti da bez snage molitve i pouzdanja u Boga, ne bih sigurno samo svojim snagama uspjela to ostvariti.
Evo, upravo mi stigao mejl novih poslodavaca, čeka me puno školovanja, seminara, sastanaka... Krećem dalje od jeseni. A do tada slijedi prvo odmor. Na koji odlazim sretnija nego ikad. I pozdravljam vas sve od srca, javim se za tri tjedna.
Baj, baj...
|
- 07:28 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
15.06.2008., nedjelja
Ne funkcionira spremanje u skice!!!
Upravo mi je nestao cijeli post prilikom objave, a nema nista spremljeno u skicama!!! Zasto? Zar se tekst ne snima u skice automatski? Kako doci do posta?
|
- 23:06 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
03.06.2008., utorak
Nogometno ludilo...
... je počelo, kako u Austriji, tako i u Hrvatskoj. Možda bi od odbrojavanja, primjerenije bilo upotrijebiti riječ nabrijavanje. Već sam pisala o tome prije dvije godine kada se prvenstvo održavalo u Njemačkoj, pa koga zanima što općenito mislim o nogometu, neka pročita.
Kako se sada održava u Austriji, zemlji u kojoj živim, ne mogu ne osvrnuti se na svu tu ludnicu.
Pretpostavljam da već svi znaju kako se u nedjelju igra utakmica između Austrije i Hrvatske.
Ako se pitate za koga ću navijati, odgovor je... za Austrijance navijam samo onda kada igraju sa nekim trećim, ali u bilo kojem okršaju ili na natjecanju između Hrvatske i Austrije, ja navijam za Hrvate i ne vjerujem da će se to ikada promijeniti. Već sada me austrijski kolege i prijatelji pokušavaju zadirkivati, ali ja im odgovaram da nemaju šanse (premda nemam pojma o nogometnoj strategiji ili procjeni) i da su na prvenstvu samo zato što su domaćini.
Grubo, okrutno, pomalo neprijateljski...ali to je nogometni žargon, zar ne? Kao što vidite, ufuravam se.
Nadam se samo da neće biti nekih nereda...već su me hrvatski navijači u Beču znali posramiti, pa mi onda Austrijanci (koji su već naučili prihvaćati poraze i čestitati pobjednicima) znaju to spomenuti, a ja se onda osjećam posramljeno, premda to naravno nema direktne veze sa mnom.
Ali nogomet je očito specifičan,sa tom nekom identifikacijom. Pa da opet malo ogolim stvari, ili da ih pogledamo iz nekog drugog, a ne samo navijačko-nacionalno-identifikacijskog.
Dakle, radi se o dečkima koji trče za loptom, pokušavaju ubaciti tu okruglu igračku u gol, kada uspiju njihovi navijači se jako vesele, a navijači suparničke ekipe su žalosni.
Ovako zvuči gotovo nevjerojatno da je svijet koncipiran tako da ti dečki zarađuju svojim trčanjem i umijećem baratanja sa loptom nevjerojatne sume, da turizam i gospodarstvo zarađuju na tome jako dobro, a da neki za taj užitak isto tako plaćaju nevjerojatne sume.
Evo, jučer čitam da su karte u Hrvatskoj dosegle cijenu i do 5000 kuna. Neki su digli kredite, angažirali po stotine ljudi za lutriju, platili im za to, domogli se na taj način puno više kompleta karata i sada ih prodaju po tim enormnim cijenama.
I tko je tu lud? Je li to crno tržište, ili su neki iskoristili nedosljednost Nogometnog saveza koji je već ranije najavio kako će se svaka karta provjeravati i usklađivati sa osobnim podacima?
Očito im nije stalo da se tu uvede red. Ja sam htjela isto kupiti karte za svoj muški dio čopora,ali nisam uspjela jer se nije moglo (osim preko nekih veza ili poznanstava) doći do njih. Dijelom zato jer ih je malo bilo u prodaji (ne znam koji postotak je bio za sponzore i glavonje) a dijelom i zato jer su ih se domogli preprodavači. A tako luda za nogometom nisam da dam neku basnoslovnu cifru...
A iskreno, čak i da imam te novce kao neki višak, ne vjerujem da bih ih dala, jer mi se sve to čini užasno groteskno, prenapuhano i jednostavno naopačke.
Znam da je usporedba pomalo srcedrapateljna, ali stvarno bih te novce radije onda uplatila za neku humanitarnu organizaciju ili pomoć nekoj obitelji.
Što ne znači da i nogometaši ne sudjeluju u dobrotvornim akcijama, i odigravaju utakmice i za takve svrhe... I to je za svaku pohvalu.
Ali sada govorim o tom nekom institucionalnijem Europskom prvenstvu gdje nema puno samilosti. Ako imaš novaca, veza (ili oboje) ići ćeš na utakmicu i biti ćeš dio toga. Ako nemaš, možda ti se posreći na lutriji.
Ali bez veze, sreće ili novaca... u nogometu zapravo malo vrijediš.
Hm, zvuči nekako poznato? Pa da, tako zapravo u grubo funkcionira svijet danas...Zato nije ni čudno kada kažu da je nogomet najvažnija sporedna stvar. I uvijek sam se pitala što to znači... a sada razumijem da to znači igra života u malom ili sažetom obliku.
Gdje na vidjelo izlazi čovjekova potreba za igrom, kojoj se onda puno toga prilagođava...
Tako će središte Beča (poznati Ring) biti zatvoren za promet, podzemna linija je produžena do stadiona već od početka svibnja, dio ugostitelja je već podigao cijene, na autima se mogu vidjeti posebne zastavice zemalja sudionica, u trgovinama pive spremno čekaju (ja kao ljubitelj vina očito moram čekati neko drugo vrijeme gdje će se neki sport vezati uz taj napitak) i sve spremno čeka... za veliki okršaj.
Ima li nešto važnije na ovom svijetu? Možda i ima, ali čovjek se pravi, barem tih sati i pol, da nema...
Homo ludens (čovjek koji se igra) na djelu, pa da ne upadnem u zamke proučavatelja ovog fenomena (koji se očito kao i vjera ne može dokazati) i ne pokušam preko nogometa dokazati i Božju opstojnost, jednostavno ću povjerovati da je to sve stvarnost, barem na kratko.
I zdušno navijati za nače dečke i konačno jednog izbornika koji nije prepotentan komedijaš ili tipičan hrvatski nogometni bahatnik, već dečko koji osim u nogama, ima nešto i u glavi, gitaru u ruci i osmjeh na licu...
Ajmo dečki... svi smo uz vas.
UPDATE:
Zaboravih spomenuti plakate koji svi od reda pronalaze neku vezu s Prvenstvom... od prehrambenih proizvoda, tekstilne industrije, komunikacija, do kulturnih sadržaja, što mi je posebno simpatično. Tako sam na jednom plakatu vidjela natpis, nešto u stilu Opernball ili Fußball?
A vidim da i u Hrvatskoj spajaju operu sa nogometom, jer je navodno za oboje specifična pobjeda. Za nogomet mi je jasno, ali o kojoj pobjedi je u operi je riječ? Možda onoj između dobra i zla... ah, čovjek stvarno uz nogomet može kontemplirati danima, zar ne?
Ovo za cijene karata sam pročitala na nekom hrvatskom portalu, a pouzdano znam da su se karte u Beču za ovu prvu utakmicu prodavale i po 300 Eura komad. Ne kužim te porive, ali možda mi netko objasni u komentarima...
|
- 09:23 -
Komentiraj (22) -
Isprintaj -
#
|
