31.03.2008., ponedjeljak
"Pjesma" umjesto posta
Nisam pjesnikinja,
rime mi slabo idu.
A i preneseni smislovi.
Slike rado nosim u glavi,
ali ih ne volim dijeliti
kao argumente.
Imam jednog omiljenog pjesnika
kojeg rijetko čitam.
Pjesme previše uzburkaju
moju dušu.
Ona je negdje napola između
bajki koje čitam djevojčici
i stvarnosti koja nije kao taj
crno-bijeli svijet
Ali zato volim glazbu,
premda nisam glazbenica.
Ona je most
Između bajke
i stvarnosti
Ja volim bajke
Volim i javu.
Čak i kada je bolna.
Ja sam polustvarna i polubajkovita
mazohistica života
sa previše slobodnog vremena (reći će neki)
Ili sa traljavom organizacijom tog prolaznog čuda.
Ja sam neka vrsta Alice u zemlji čudesa
(nije li to jadna fraza poput one kako svaka žena ima tajnu?)
Čudim se stalno pomalo
sebi i drugima.
Pokušavam shvatiti
slike drugih.
Moje često dožive brodolom
na nekim tuđim morima.
Ponekad me netko i prepozna.
Ali taj mi dojadi (prokletstvo moje kontradikcije)
i otjeram ga kao nekoga tko me prozreo.
I onda tražim nemoguće
izazove
Volim dokazivati nemoguće.
Otkrivam se previše,
a opet sam nekima jako nerazumljiva.
Kontradikcija
je moje treće (ili četvrto) ime.
Sva sreća da je ovo samo
pjesma.
I da mi život nije samo (loša) poezija
Jer bih se odavno izgubila u nečijim stihovima
zapetljana od boli i doslovnih shvaćanja
Pa neka tako i ostane.
Mali predah,
odmak,
promjena,
zamjena.
Puno ozbiljnije je kad
šutim.
To je rijetko.
Ali kada zašutim, onda uživam u tišini.
Premda misli nikada ne prestaju.
Jednog dana će me koštati,
znam
Kao i neizgovorene riječi...
Izgubila sam se
u telefonskom glasiću
stvarnosti
koji me pita što treba kupiti
Tu sam za druge
kad treba...
Sebično se pitam jesu li i drugi tamo negdje
za mene
Uvijek,
bez uvjeta...
Vječna ljubav,
moje vječno pitanje.
Savršeno neprikladno
za ovo vrijeme
i svakodnevicu.
|
- 17:48 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
21.03.2008., petak
(Ne)privlačnost križa
Veliki petak i Križni put. Muka, patnja smrt...još nema govora o Uskrsnuću, ako pratimo izvorni događaj Isusove muke i smrti.
Danas se nerado govori o patnji, samoj po sebi. Odmah se vezuje uz neki smisao, u našem okruženju vezuje se uz Uskrsnuće.
I to je naravno bitno za smisao i poruku ovog najvećeg kršćanskog blagdana. Ipak ne mogu ne primijetiti kako se u nekom našem suvremenom društvu, patnja, križ i sjećanje na Isusovu muku nerado percipiraju. Ili se doživljavaju kao neki nepotreban običaj, ponekad i prilično bizaran, na neki način i mazohistički.
Kako sam okružena i privatno i profesionalno raznim uvjerenjima, vidim kako neki običaji Katoličke crkve izazivaju odbojnost. Tako se moj kolega (vjeruje u spoj raznih uvjerenja koje je spojio u neki svoj životni put) ne može načuditi da katolici jedu tijelo Kristovo. Budući da ovaj navedeni primjer nije i tema posta, neću sada o (ne)razumijevanju ovog sakramenta
Ali simbol križa je, koliko god bio obljubljen čak i među ne-kršćanima, često je i kamen spoticanja, i to i među samim vjernicima.
Tako i u razgovoru s prijateljima koji se deklariraju kao katolici, znam čuti kako im znak križa zna biti jako nelagodan, primjerice na nekim javnim mjestima, kao što su bolnice.
Jer čovjeka podsjeća na smrt, prolaznost i sve ono o čemu nerado promišljamo. A pogotovo dok je čovjek u bolnici gdje bi trebao biti okružen samo pozitivnim stvarima.
I to mi je jako zanimljivo, kako je taj simbol križa u zadnjih nekoliko naraštaja lagano promijenio percepciju.
Dok je još kod starijih generacija križ života nešto što svatko nosi bez puno zapitkivanja, a patnja sastavni dio života, mlađi naraštaji nerado priznaju tu neminovnost i pretplaćuju se na što lagodniji život, a sreća (što god ona nekome značila) se podrazumijeva jednako kao i pravo na život, slobodu i sl.
Mnogi u svijetu trpe i to ne slobodnom voljom.
U zapadnom kulturnom krugu ne fura se trpljenje i žrtvovanje za drugoga.
Premda to ljudi čine, ali najčešće za članove svojih obitelji i familija... dalje od toga za neke nebitne, to se zaista rijetko vidi.
Pa kakav je onda freak morao biti taj Isus koji je umro za oproštenje grijeha SVIH ljudi?
i već čujem glasove svojih bližnjih: "Ja ga nisam tražio(la) da umre za mene. Hvala. meni to ne treba."
Ili:"Kakve grijehe? Ja nikome ne želim zlo, puno sam manje dvoličan(na) od mnogih iz Crkve koji mi tu nešto propovijedaju."
Da, da....Ali on je ipak umro, i to kao čovjek. I njemu samome je pomisao na patnju i smrt bila mrska, i molio je da ga zaobiđe, ako je moguće. Ali je ipak ostavio da bude volja Božja, a ne njegova.
Osjetio je i izdajništvo bližnjih i napuštenost i od samog Boga.
Sad bi možda neki i na to rekli: "Pa, ako je čak i On, kako onda da mi obični ljudi ne podlegnemo slabostima i nedosljednosti na nekom putu našeg uvjerenja?"
Ne znam...Možda da za početak na taj križ ne gledamo kao na neku prijeteću zlosutnu misao koja će po modernoj psihologiji privlačenja misli, negativno utjecati na naš pozitivan svijet bez mračnih misli.
Kada bi ga bili u stanju percipirati kao utjehu, kao podsjetnik na pobjedu nad smrću, i kao radostan znak te pobjede i izvora duhovne snage...možda onda taj križ i ne bi kod nekih bio neki negativan podsjetnik.
Premda nisam niti za potpuno prevođenje križa u neki turbo-pozitivan podsjetnik, pod svaku cijenu, jer sreća nam je cilj, zar ne? I onda nema mjesta nekom suludom mazohizmu u kojem se mora patiti, da bi se zaradilo neko duhovno kraljevstvo.
Ne vjerujem da čovjek mora platiti ili zaraditi svoju sreću, ali isto tako ne vjerujem niti u neku zagarantiranu sreću.
Ali vjerujem da vjera čak i u najvećoj patnji može biti izvor sreće. Premda onako najiskrenije, ne bih tu varijantu isprobavala, ako ne moram.
Ipak sam ja dijete ovog doba. Barem jednim dijelom.
Onim drugim dijelom želim poručiti da vjerujem kako katolička vjera nije mazohistička, i ne uči da se patiti mora.
Ali očito je da je patnja dio života i da svatko ima neki svoj križ.
Pitanje je samo kako ćemo ga nositi.
Ja želim da ga svatko nosi onako kako smatra da je najbolje za njega i druge.
I tu ću stati, premda je i u poruci Velikog petka već utemeljena i poruka Uskrsa...i ostaviti barem jedan dan promišljanja, prije nego li svima, koji ga slave zaželim Sretan Uskrs.
A ostalima svu snagu ljubavi kojom, vjerujem, pobjeđuju zlo ovoga svijeta.
|
- 22:41 -
Komentiraj (30) -
Isprintaj -
#
10.03.2008., ponedjeljak
(Ne)slavlja razna...
Vidim po raznim blogovima (ne isključujem iz toga niti svoj) kako mi ljudi znamo biti kruti u svojim stavovima. U redu je držati se nekih svojih principa. Problem nastaje onda kada tim svojim držanjem već zadirete u tuđe živote ili ih vrijeđate, direktno ili indirektno.
Sjećam se jedne mi drage blogerice (ne znam gdje je nestala) koja je između ostaloga pisala o pravima homoseksualaca, ravnopravnosti među spolovima i koliko sam ja shvatila o prihvaćanju, toleranciji i sl.
Osim kada je bila riječ o vjerskim vođama, Crkvama i ostaloj ekipi koja zatire ta prava.
S druge strane imamo blogere koji često zagovaraju nasljedovanje Krista, pišu o vjerskim temama, često se nalaze u situaciji da brane stavove svoje Crkve. I zagovaraju ljubav, vjeru, nadu.
Osim kada je riječ o onima koji to ne zaslužuju, kao što su homoseksualci, ateisti, komunisti...pa do onih koji gledaju neke jadne emisije koje su primjerene prije stoci nego ljudima.
I tako tolerancija liberalnih ide pod ruku sa prihvaćenjem onih konzervativnih. Pravi melem za izgradnju stava nekog zbunjenog adolescenta, koji se naravno treba opredijeliti, i to po mogućnosti, protiv onih zadrtih i nazadnjačkih. Bez obzira na stil komunikacije ili (ne)dosljednost tih istih jako naprednih i otvorenih.
I ja sam sama često zbunjena. I pitam se tko može otopiti te komunikacijske barijere, te naše zadrtosti na svim stranama...
NE znam odgovor za sve strane, ali znam za jednu. Onu koju imam kod kuće.
Kao što znate, djevojčica je proslavila svoj četvrti rođendan, i to ni manje ni više - urednih pet puta. Dva slavlja u domaji i tri u Beču.
Budući je ona u tim socijalnim područjima na mamu, jako se veseli druženjima i slavljima, po mogućnosti u što većem društvu (premda isto radi selekciju ne-pozvanih).
A kako danas Savršeni ima rođendan i kako on voli intimu, i nakon svih ovih slavlja u čast djevojčice, na njegovoj proslavi ćemo danas biti samo nas troje.
I danas ujutro nam se uvuče djevojčica u krevet, čestita Savršenom rođendan, izljubi ga i uredno pita tko će mu sve doći i koga je pozvao.
A On uredno odgovara da ćemo biti nas troje, njegovo najdraže društvo.
I nakon par rečenica razgovora u kojima je djevojčica maminim stilom argumentacije sa svojim slatkim glasićem, objašnjavala kako treba biti puno ljudi na proslavi i sl...ja shvatim u raznježenom pogledu Savršenog da je snaga mojih argumenata puno manja u usporedbi sa ovima koji dolaze od jedne male pikulice.
I vidim kako se taj tvrdi oklop nekih stavova rastapa pod pogledima, zagrljajima i pričom malog djeteta.
I mislim si ne bi li trebali mi u tim nekim našim diskusijama biti kao djeca (ne djetinjasti, molim da se to ne miješa)...iskreni, otvoreni, nezajedljivi.
I vjerojatno nije slučajno da je poruku kršćanstva pronijelo malo dijete rođeno u jaslicama. Naraslo je ono kasnije, osudili su ga, a na kraju i ubili.
Zanimljivo, upravo zbog njegovih stavova od kojih nije odustajao.
Ali očito nam ta slika malog djeteta treba uvijek ponovo da zaboravimo razlike političkih ili nekih drugih uvjerenja, jer se u odrastanju dogodi puno dobrih stvari koje naučimo. Ali i jedna loša, koju izgubimo.
A zove se prihvaćanje.
Kažu da je očinstvo, kako ono zemaljsko, tako i ono nebesko, uvijek u konačnici čin prihvaćanja. Jer se, barem za ovo zemaljsko, ne zna (bez posebnog zahtjeva za utvrđivanjem očinstva) sa potpunom sigurnošću tko je biološki otac.
Ali se zna jesmo li nekoga prihvatili kao svoje dijete.
Zato želim svima nama više očinskih prihvaćanja i otapanja naših krutih stavova i izričaja...
I naravno Savršenom sretan rođendan u najboljem rođendanskom društvu, koje se možda za koju godinu i proširi i na prijatelje, pod utjecajem dva mala plava oka.
|
- 10:04 -
Komentiraj (19) -
Isprintaj -
#
|
