Nisam pjesnikinja,
rime mi slabo idu.
A i preneseni smislovi.
Slike rado nosim u glavi,
ali ih ne volim dijeliti
kao argumente.
Imam jednog omiljenog pjesnika
kojeg rijetko čitam.
Pjesme previše uzburkaju
moju dušu.
Ona je negdje napola između
bajki koje čitam djevojčici
i stvarnosti koja nije kao taj
crno-bijeli svijet
Ali zato volim glazbu,
premda nisam glazbenica.
Ona je most
Između bajke
i stvarnosti
Ja volim bajke
Volim i javu.
Čak i kada je bolna.
Ja sam polustvarna i polubajkovita
mazohistica života
sa previše slobodnog vremena (reći će neki)
Ili sa traljavom organizacijom tog prolaznog čuda.
Ja sam neka vrsta Alice u zemlji čudesa
(nije li to jadna fraza poput one kako svaka žena ima tajnu?)
Čudim se stalno pomalo
sebi i drugima.
Pokušavam shvatiti
slike drugih.
Moje često dožive brodolom
na nekim tuđim morima.
Ponekad me netko i prepozna.
Ali taj mi dojadi (prokletstvo moje kontradikcije)
i otjeram ga kao nekoga tko me prozreo.
I onda tražim nemoguće
izazove
Volim dokazivati nemoguće.
Otkrivam se previše,
a opet sam nekima jako nerazumljiva.
Kontradikcija
je moje treće (ili četvrto) ime.
Sva sreća da je ovo samo
pjesma.
I da mi život nije samo (loša) poezija
Jer bih se odavno izgubila u nečijim stihovima
zapetljana od boli i doslovnih shvaćanja
Pa neka tako i ostane.
Mali predah,
odmak,
promjena,
zamjena.
Puno ozbiljnije je kad
šutim.
To je rijetko.
Ali kada zašutim, onda uživam u tišini.
Premda misli nikada ne prestaju.
Jednog dana će me koštati,
znam
Kao i neizgovorene riječi...
Izgubila sam se
u telefonskom glasiću
stvarnosti
koji me pita što treba kupiti
Tu sam za druge
kad treba...
Sebično se pitam jesu li i drugi tamo negdje
za mene
Uvijek,
bez uvjeta...
Vječna ljubav,
moje vječno pitanje.
Savršeno neprikladno
za ovo vrijeme
i svakodnevicu.
Post je objavljen 31.03.2008. u 17:48 sati.