Veliki petak i Križni put. Muka, patnja smrt...još nema govora o Uskrsnuću, ako pratimo izvorni događaj Isusove muke i smrti.
Danas se nerado govori o patnji, samoj po sebi. Odmah se vezuje uz neki smisao, u našem okruženju vezuje se uz Uskrsnuće.
I to je naravno bitno za smisao i poruku ovog najvećeg kršćanskog blagdana. Ipak ne mogu ne primijetiti kako se u nekom našem suvremenom društvu, patnja, križ i sjećanje na Isusovu muku nerado percipiraju. Ili se doživljavaju kao neki nepotreban običaj, ponekad i prilično bizaran, na neki način i mazohistički.
Kako sam okružena i privatno i profesionalno raznim uvjerenjima, vidim kako neki običaji Katoličke crkve izazivaju odbojnost. Tako se moj kolega (vjeruje u spoj raznih uvjerenja koje je spojio u neki svoj životni put) ne može načuditi da katolici jedu tijelo Kristovo. Budući da ovaj navedeni primjer nije i tema posta, neću sada o (ne)razumijevanju ovog sakramenta
Ali simbol križa je, koliko god bio obljubljen čak i među ne-kršćanima, često je i kamen spoticanja, i to i među samim vjernicima.
Tako i u razgovoru s prijateljima koji se deklariraju kao katolici, znam čuti kako im znak križa zna biti jako nelagodan, primjerice na nekim javnim mjestima, kao što su bolnice.
Jer čovjeka podsjeća na smrt, prolaznost i sve ono o čemu nerado promišljamo. A pogotovo dok je čovjek u bolnici gdje bi trebao biti okružen samo pozitivnim stvarima.
I to mi je jako zanimljivo, kako je taj simbol križa u zadnjih nekoliko naraštaja lagano promijenio percepciju.
Dok je još kod starijih generacija križ života nešto što svatko nosi bez puno zapitkivanja, a patnja sastavni dio života, mlađi naraštaji nerado priznaju tu neminovnost i pretplaćuju se na što lagodniji život, a sreća (što god ona nekome značila) se podrazumijeva jednako kao i pravo na život, slobodu i sl.
Mnogi u svijetu trpe i to ne slobodnom voljom.
U zapadnom kulturnom krugu ne fura se trpljenje i žrtvovanje za drugoga.
Premda to ljudi čine, ali najčešće za članove svojih obitelji i familija... dalje od toga za neke nebitne, to se zaista rijetko vidi.
Pa kakav je onda freak morao biti taj Isus koji je umro za oproštenje grijeha SVIH ljudi?
i već čujem glasove svojih bližnjih: "Ja ga nisam tražio(la) da umre za mene. Hvala. meni to ne treba."
Ili:"Kakve grijehe? Ja nikome ne želim zlo, puno sam manje dvoličan(na) od mnogih iz Crkve koji mi tu nešto propovijedaju."
Da, da....Ali on je ipak umro, i to kao čovjek. I njemu samome je pomisao na patnju i smrt bila mrska, i molio je da ga zaobiđe, ako je moguće. Ali je ipak ostavio da bude volja Božja, a ne njegova.
Osjetio je i izdajništvo bližnjih i napuštenost i od samog Boga.
Sad bi možda neki i na to rekli: "Pa, ako je čak i On, kako onda da mi obični ljudi ne podlegnemo slabostima i nedosljednosti na nekom putu našeg uvjerenja?"
Ne znam...Možda da za početak na taj križ ne gledamo kao na neku prijeteću zlosutnu misao koja će po modernoj psihologiji privlačenja misli, negativno utjecati na naš pozitivan svijet bez mračnih misli.
Kada bi ga bili u stanju percipirati kao utjehu, kao podsjetnik na pobjedu nad smrću, i kao radostan znak te pobjede i izvora duhovne snage...možda onda taj križ i ne bi kod nekih bio neki negativan podsjetnik.
Premda nisam niti za potpuno prevođenje križa u neki turbo-pozitivan podsjetnik, pod svaku cijenu, jer sreća nam je cilj, zar ne? I onda nema mjesta nekom suludom mazohizmu u kojem se mora patiti, da bi se zaradilo neko duhovno kraljevstvo.
Ne vjerujem da čovjek mora platiti ili zaraditi svoju sreću, ali isto tako ne vjerujem niti u neku zagarantiranu sreću.
Ali vjerujem da vjera čak i u najvećoj patnji može biti izvor sreće. Premda onako najiskrenije, ne bih tu varijantu isprobavala, ako ne moram.
Ipak sam ja dijete ovog doba. Barem jednim dijelom.
Onim drugim dijelom želim poručiti da vjerujem kako katolička vjera nije mazohistička, i ne uči da se patiti mora.
Ali očito je da je patnja dio života i da svatko ima neki svoj križ.
Pitanje je samo kako ćemo ga nositi.
Ja želim da ga svatko nosi onako kako smatra da je najbolje za njega i druge.
I tu ću stati, premda je i u poruci Velikog petka već utemeljena i poruka Uskrsa...i ostaviti barem jedan dan promišljanja, prije nego li svima, koji ga slave zaželim Sretan Uskrs.
A ostalima svu snagu ljubavi kojom, vjerujem, pobjeđuju zlo ovoga svijeta.
Post je objavljen 21.03.2008. u 22:41 sati.