Imam susjedu koja mi se svako malo jada na svog muža. Turkinja je, prilično moderna, ne nosi maramu, ima zvanje, dvoje djece, simpatična je i lagano vene i gubi volju (i živce) za životom. Muž joj apsolutno ništa ne pomaže (povremeno šetanje djece kočopereći se po sudjestvu se ne ubraja), na večer odlazi u kavanu ili tko zna gdje, dolazi u sitne sate, po danu ode radit i spava da bi opet mogao svaku večer izaći. A ona se bori sa svim kućanskim poslovima od nabavke hrane, brige oko djece, kuhanja, spremanja, mijenjanja gumica na pipama, odčepljavanju zaštopanog sifona...i svega što nam život natovaruje na vrat. Inače je vesela i pozitivna, ali žena jednostavno puca...doma joj je nered jer više nema snage čistiti, ona samo jede od muke, djeca su nervozna i neodgojena...a mamlaz živi svoj život i još joj prigovara da mu se petlja u njegovu privatnu sferu i da mu "pojede" sve novce...
Tip je totalno cool, puštao ju je da pred porod nosi veš s petog kata sušiti u dvorište, jer joj je "pomagalo" starije dijete i to tako da je sve razbacivalo, a ona skupljala. Poslije se drugo dijete rodilo s nekim manjim fizičkim defektom i ona je stalno sebi predbacivala da je previše radila i da se to zato desilo...još i grižnja savjesti da slika bude potpuna.
No, dobro...i onda se mi sretnemo i ona uvijek razgovor okrene na to kako više ne može, kako mu stalno to govori, ali on ne ferma...a ja slušam i ne znam što da kažem. Ako joj kažem svoje mišljenje da je to jedan običan glumac kojem treba pokazati zube, nije dobro jer smo mi žene takve da uglavnom sve ispričamo svojim muževima (ma kakvi bili). I onda se petljate tamo gdje baš to nije poželjno. Pa ja uglavnom šutim i kimam glavom, mislim si, valjda joj je lakše ako se izjada, pa neka se barem tako oslobodi malo tereta. Ili joj kažem: "A što da ti ja kažem?" A ona se nasmije i odgovara: "ma ništa, što mi možeš reći na to." Zapravo me ni ne pita za mišljenje (osim možda koji puta o nečem, ja onda kažem) pa joj ga ni ne dajem. Jednostavno ju slušam.
Ne znam pomažem li joj tako, ali sam skužila da moja djelovanja kojima sam bila sklonija prije kod takvih žena nisu urodile plodom...pa je bolje ne petljati koliko god vas to bolilo, jer se obično radi o dragim i vrijednim ženama, s nedostatkom samopouzdanja i hrabrosti da nešto učine i promjene.
Jedne se možda već užive u uloge patnica, pa ni ne znaju drukčije, druge se uredno zavaravaju kako se njihov mamlaz počeo mijenjati, pa povremene odglumljene akcije (jer se malo ipak ustrtare) neke velike pomoći tipa šetnje s djecom (da žena može u miru oribati stan) ili dva puta godišnjeg usisavanja vide kao neki sveti znak...
I onda se ja uvijek pitam, kako netko može reći da voli tu svoju ženu? A obično su to tipovi koji se u društvu vole razbacivati velikim rječima o ljubavi prema ženi i djeci, ili su ponosni na njezin dobar izgled i sl...
Ali gledati ju dok se ubija od posla i biti zavaljen u naslonjaču ili za kompjutorom...je skroz O.K.
Jer oni imaju posao, zarađuju novac, a njezino je da se brine o kući i djeci...pa tako je funkcioniralo stoljećima, pa što ne bi i dalje? To da su se prilike života promjenile, da žene više (uglavnom) ne žive u komunama gdje si međusobno pomažu, da je sve drukčije i zahtjeva obostrano angažiranje, jer inače jedan uvijek puca...to oni ne prihvaćaju. Inače su takvi tipovi skloni biti jako dobro informirani o svemu, naročito o tehničkim dostignućima, njeguju svoje tehničke igračke, jako su napredni u svemu...osim u onom što im ne odgovara. Tu su tradicionalisti. A najčešće i formalisti. Tako će za neke određene prigode, datume i sl. obdariti svoju ženicu skupocjenim poklonima, cvijećem i sl. (mora dobro izgledati, ipak je ona njegov trofej), dok će ju u ostale dane tretirati gore od mnogih kućnih ljubimaca. Ali beg nije cicija, nek se zna (u selu).
I opet se pitam ja (pjesme mi se često vrte po glavi u takvim razmišljanjima)...A gdje je ljuuuubav?
Ona na koju se zaklelo jako puno parova pred Bogom i to ne samo kad je med i mlijeko, sve štima, nema djece, puno sexa i sl...nego kad treba potegnuti, podijeliti terete, patnju i općenito i drugu stranu života...
Onda obično ti tipovi besramno prodaju neke spike koje bi inače uvrijedile inteligenciju trogodišnjaka, ali ženice to puše...jer ih vole i poštuju, što je lijepo, ali možda ne znaju argumentirati tako dobro ili se ne žele svaditi zbog djece.
Pa ne samo da "ne vide" kako su te žene nesretne i jadne, nego im još objašnjavaju kako su u krivu i kako nisu sagledale i njihovu stranu...Pa tko se ide nadmudrivati argumentima ako ti netko koga voliš kaže kako mu je teško? Pa da imaš sto puta jače argumente, pomoći ćeš jer osjećaš za tu osobu. Ili ne?
I na kraju, ima sigurno i muškaraca koji su jadni pokraj svojih žena aždaja i koji sve rade za njih da bi si one mogle priuštiti svoje šopinge, putovanja i ostale željice...ali baš ne poznam puno takvih, a i takvima žene više "pomažu" u kući nego što je to slučaj kod muškaraca.
A ja sam rekla što mislim ovako, kad već ne mogu svojoj susjedi i svim dragim siroticama ovoga svijeta...
|
