30.08.2004., ponedjeljak
Novalja mog djetinjstva
je definitivno izgubila oštrinu slike i to je normalno, ipak je prošlo preko trideset godina od kada dolazim u svoj drugi dom, rodno mjesto mojih predaka i ljetno utočište.
Moram brzo pisati jer ne znam koliko će djevojčica spavati, a imam toliko toga u glavi, pa će sve biti vjerojatno bez reda, kao što to bude kada čovjek želi puno reći od jednom.
Mnogi su se raspisali ove godine o Novalji, točnije o Zrću, toj našoj "Sodomi i Gomori" kako je neki nazvaše, drugi opet stali u obranu i tako se opet pojavila tipična hrvatska boljka da se oko svega lome koplja na lijevu ili desnu stranu. Pa naravno sve preraste u politička prepucavanja jako zadrtih desničara i jako modernih i liberalnih ljevičara. Fantastično mi je to kako se onda bez ikakvih nijansiranja ti desničari opišu kao lažni moralisti, (ne)praktični vjernici i opčenito zadrta i isfrustrirana kategorija, dok su ljevičari uvijek vrlo slobodoumni, puštaju druge da žive kako žele i u slučaju Zrća to su oni koji su za "dobru zabavu" što god se pod time podrazumijevalo.
Budući da sam dio svog života ostavila u toj Sodomi i Gomori lude zabave mogu i nekako kronološki sagledati što se dogodilo. I zapravo kad bolje razmislim nije se dogodilo ništa izvanredno niti izvan okvira hrvatskog podneblja i globalnih promjena svijeta u kojem živimo.
U doba mog tulumarenja bilo je isto tako oko mene sexa, droge i možda više rock&rolla i za moj ukus malo više duhovitosti i verbalne zabave. Naravno, sve je bilo u manjim razmjerima, jer nije bilo toliko ljudi, svi smo bili uglavnom domoroci i poznavali smo se, pa je i atmosfera bila intimnija. Ipak te tri parafrazirane odrednice "modernog" načina provoda nisu bile možda toliko izražene niti su bile cilj već prije, što bi rekli naši ishlapjeli ideolozi, sredstvo do dobrog provoda. Pa ako ih i nije bilo, što zbog oskudice (bilo love, bilo nečeg drugog) nekako bismo se snašli i otišli na plažu s gitarom (jel to još netko radi?) i ubili frustracije u deranju grla.
Čitam i u knjizi Igora Mirkovića "Sretno dijete" da je i u njegovo doba isto postojalo tih istih opačina, kao i u svako doba prije nas, osim što je sve bilo skrivenije, pa se možda zbog toga i čini i u manjoj mjeri.
Danas je očito sve vrlo lako dostupno, čovjek se ne mora dovijati raznim načinima pronalaženja mjesta i ostalih potrebština za zabavu i tako razvijati kreativnost.
A novac je naravno veliki pokretač tih ludih mjesta za zabavu, pa se sve iskomercijalizira ne bi li se naravno netko i okoristio. Osim toga poznato je da se takvim mjestima i fenomenima pridaje neko mistično značenje koje se prepričavanjem, reklamama kroz novine i sve druge medije još samo pojačava.
I sve je to nekako objašnjivo i ne tako nevjerojatno. Ono što mene smeta je da se nekoga tko se ne nađe oduševljen tim načinom provoda s miljun ljudi, bilježi kao neku zadrtu budalu, a još me više smetaju oni koji u svemu tome vide neku strašnu opačinu, jer za mene je to samo nastavak života koji je oko nas i na čije rascjepkane dijelove se ne obraća previše pažnje. Jer podivljalih mamuna koji skaču po autima, lopova (ove godine se kralo u Novalji i iz kuća), i agresivaca ima svuda oko nas i na semaforima i u kafićima, samo se eto na Zrću skupilo puno svijeta, pa onda i takvih koji prije dođu do izražaja.
I što je onda sa vjernicima koji nisu skloni svoju vjeru poistovječivati sa nacionalnim obilježjima i ne vide u rock glazbi (ako još postoji) ništa loše. Ali ih smetaju gužve na odmoru (ove godine se od Zrća stajalo u redu kao u najvećim urbanim centrima), nesigurnost za svoju imovinu i opećenito ludilo i megalomanija. Jesu li to liberalni desničari ili zadrti ljevičari?
I onda u tekstu Arsena Oremovića (tako to izgleda kada dobar poznavatelj filma i glazbe krene u sociologiju) čitam ironičnu izjavu da je s našim društvom "sve u redu" jer je na hodočašću u Sinju ove godine bilo više ljudi nego što ih je prošlo kroz Zrće???
Ne kužim zašto se sve uvijek mora tako banalizirati. Očito je da je Oremović stao na tu stranu liberalniju i to je O.K da iznosi svoj stav, ali je isto tako očito da nema veze s vjerom i da mu to sve ide na živce, pa je kao suprotnost mladima na Zrću stavio mlade na hodočašću.
Ja se u toj usporedbi osjećam kao dvostruka osoba, jer sam tulumarila na Zrću i išla na hodočašća. Trebam li odbrati "stranu". Ili su moja tulumarenja bila u nekim "okvirima" , a danas ih više nema... ili sam danas starija i manje liberalna...stalno se pitam tako nešto i onda dođem do kraja teksta spomenutog novinara i skužim da je inače pametan dečko pomiješao lončiće i u želji da raskrinka lažne moraliste (s čime se slažem) počeo pisati o "duhu zajedništva" koji živi na Zrću i time dao do znanja da mu pojam (katoličkog) vjernika nije tako blizak kao pojam mladog tulumaritelja (nova hrvatska riječ za onog koji tulumari) jer je taj duh zajedništva glavna odrednica svake sv. Mise, pa se isto može osjetiti i na drukčijim mjestima nego što je to Zrće.
Vjerojatno na Zrću ima nešto drugo što mu daje toliku privlačnost mladima, ali prepustimo to nekim stručnijim glavama.
Moja Novalja u kojoj smo se pješke prije svitanja vračali sa Zrća i čekali kruh pred pekarnicom, a onda se tiho šuljali po škripavim stepenicama da baka i deda ne čuju kada sam došla...je nestala. Baka i deda su umrli, iako stepenice i dalje škripe, ali ja sam u novoj kući. Van se ide sa autima, sluša se neka druga glazba (nešto mi se sviđa, uglavnom ne), moja djevojčica raste i ja razmišljam kako ću je morati pustiti u taj zvjerinjak i kako se mijenjam. Što bi "reko" Aki "nije da me boli, ali mijenjam se... ".
Ipak mislim da nisam zadrta budala i da ću djevojčicu odgojiti kao vjernicu ali ću je poučiti i o sredstvima kontracepcije... jesam li normalna?
|
- 23:59 -
Komentiraj (0) -
Isprintaj -
#
27.08.2004., petak
Sportski novinari
su stvarno posebna podvrsta novinara i to ne samo u Hrvatskoj. Do ljeta uredno sam pratila rubriku gospodina Starčevića u Nacionalu i potpuno se pronašla u njegovim komentarima o tim našim dragim pametnim bićencima. Ali nedavno sam prateći Ompilijadu (moj izraz iz djetinjstva) otkrila kako su braća po službi u Austriji isto sposobni provaljivati bisere s time da su njihovi naravno obilježeni austrijskim mentalitetom. Tako su im (kao i hrvatskima) omiljene neke sporedne i sportski potpuno nebitne teme, a u nedostatku istih u stanju su frojdovski početi ispitivati kada je sportaš prvi puta pomislio (nešto, bilo što) što je šapnuo onom do sebe i naravno beskrajne analize i komentari u obliku čitanja misli sportaša (iako je vječni gospon Mutić apsolutni pobjednik u toj disciplini). E, sad tu postoje razni slojevi razlikovanja u toj ograničenosti. Tako hrvatski ne priznaju ništa manje od medalje, dok su austrijski zadovoljni i s manjim (uspjesima, naravno). Ali zato esterajheri pate od kronične bolesti slobodno nazvane "izmisli ime i ostani živ". Tako nas je neki dan u žaru navijanja za Duju tip iza mikrofona stalno podsjećao da je to Duše Draganja. Ipak je to problem austrijske opće ograničenosti u izgovaranju imena. Većina njih će uredno svaku Evu (bez obzira od kuda je i kako se izgovara izvorno njezino ime) prekrstiti u Efa jer "kod njih se to ime tako izgovara". Na moj upit zašto po istoj logici muško ime Ivan onda ne izgovaraju Ifan, ostanu duboko zamišljeni i odgovaraju da nisu nikada pomislili na tako nešto...no dobro, to je već jedna druga tema.
Nadam se samo da će prenositi naše rukometaše u borbi za zlato... pa ćemo po običaju isključiti ton i pustiti našu djevojčicu da nam na svom jeziku komentira utkamicu (još jedan izraz mog sportskog odrastanja). Čini se nekako slađe, a i pametnije za slušat.
|
- 16:02 -
Komentiraj (0) -
Isprintaj -
#
|
