su stvarno posebna podvrsta novinara i to ne samo u Hrvatskoj. Do ljeta uredno sam pratila rubriku gospodina Starčevića u Nacionalu i potpuno se pronašla u njegovim komentarima o tim našim dragim pametnim bićencima. Ali nedavno sam prateći Ompilijadu (moj izraz iz djetinjstva) otkrila kako su braća po službi u Austriji isto sposobni provaljivati bisere s time da su njihovi naravno obilježeni austrijskim mentalitetom. Tako su im (kao i hrvatskima) omiljene neke sporedne i sportski potpuno nebitne teme, a u nedostatku istih u stanju su frojdovski početi ispitivati kada je sportaš prvi puta pomislio (nešto, bilo što) što je šapnuo onom do sebe i naravno beskrajne analize i komentari u obliku čitanja misli sportaša (iako je vječni gospon Mutić apsolutni pobjednik u toj disciplini). E, sad tu postoje razni slojevi razlikovanja u toj ograničenosti. Tako hrvatski ne priznaju ništa manje od medalje, dok su austrijski zadovoljni i s manjim (uspjesima, naravno). Ali zato esterajheri pate od kronične bolesti slobodno nazvane "izmisli ime i ostani živ". Tako nas je neki dan u žaru navijanja za Duju tip iza mikrofona stalno podsjećao da je to Duše Draganja. Ipak je to problem austrijske opće ograničenosti u izgovaranju imena. Većina njih će uredno svaku Evu (bez obzira od kuda je i kako se izgovara izvorno njezino ime) prekrstiti u Efa jer "kod njih se to ime tako izgovara". Na moj upit zašto po istoj logici muško ime Ivan onda ne izgovaraju Ifan, ostanu duboko zamišljeni i odgovaraju da nisu nikada pomislili na tako nešto...no dobro, to je već jedna druga tema.
Nadam se samo da će prenositi naše rukometaše u borbi za zlato... pa ćemo po običaju isključiti ton i pustiti našu djevojčicu da nam na svom jeziku komentira utkamicu (još jedan izraz mog sportskog odrastanja). Čini se nekako slađe, a i pametnije za slušat.
Post je objavljen 27.08.2004. u 16:02 sati.