all in all
četvrtak, 28.07.2005.
Ustat il' odustat...
|
Razmišljam o odlasku iz naše divne zemlje. Ne sad, već negdje po završetku fakulteta. Nije to samo puka post-pubertetska želja već nešto puno više od toga. Kao ekonomist promatram svijet oko sebe, konkretno - stanje u državi, zakone, odluke naših divnih političara i onda se mislim... zar meni sve to treba? Zar ja moram tako provesti život, u zemlji u kojoj ti guše svaki korak, a bilo kakva poduzetnička ideja ili pothvat u većini slučajeva je u samom startu predodređen za neuspjeh. Nisam pesimistična i nije mi čaša uvijek poluprazna, no preko nekih stvari ipak ne mogu prijeći sa stavom "bit će bolje sutra". Jer svako sljedeće sutra nosi nove probleme, zaduženja i raznorazne šok situacije kad se čovjek taman navikne da ga više ništa ne može iznenaditi. Uzet ću za primjer mladog i poduzetnog, inovativnog čovjeka koji želi krenuti u novi posao. Ima ideju, ima ljude, prostor i potporu obitelji. U velikoj većini slučajeva nedostaje novac. Naravno, kredit iskače kao prvo i zadnje rješenje, ionako čitava zemlja a bogme i svijet živi na kredit kojeg će vratiti 759 narednih generacija. Dakle, kredit. Odlučiti se za "pravi" kredit zaista nije lako. Pri odabiru najprimjerenijeg, valja dobro odvagnuti osobnu financijsku i opću materijalnu situaciju, dobro isplanirati svoje prihode i rashode te tek onda odabrati koji kredit je najlakši teret. Ponekad se nije dobro isključivo orijentirati na najpoznatije ili najveće hrvatske poslovne banke jer i manje banke imaju neke posebnosti u svojoj ponudi, koje su možda upravo po mjeri zajmotražitelja. Kredit od 20 godina? Znamo da stanje u Hrvatskoj ne odgovara nekim, nazovimo ih, svjetskim standardima. Nezaposlenost raste vrtoglavom brzinom; stručnjaci, doktori, pa i srednjoškolski obrazovani ljudi, na kraju "strpani" su u isti koš, odnosno prepušteni milosti i nemilosti Zavoda za zapošljavanje. Promatrajući tako prosječnog građanina (opet, s vrlo niskim primanjima), kreditno sposobnog, nije teško zaključiti kako je odluka posezanja za kreditom vrlo rizična. Nije problem u zahtjevu za kredit, mnoštvu obrazaca i ostaloj pripadajućoj osnovnoj dokumentaciji, već u mogućnosti otplaćivanja dotičnog kredita. Jer živjeti na kredit znači umirati na rate. Pri početku posla, naravno, prihodi neće biti jaka stavka odnosno, više će se baviti rashodima i kako doći do one pozitivne nule... Onda kreću misli kako je najbitnije barem vratiti uložena sredstva. Ali odakle? Banka je osigurala povrat kredita, a kako ćete proći, vaša je osobna stvar. Onda će taj isti mladi i poduzetni, malo manje entuzijastični čovjek u svrhu opstanka posla, svojim dužnicima omogućiti odgodu plaćanja jer i sam zna kako je kad se nema novca i eto famoznog začaranog kruga na kojem se temelji hrvatsko gospodarstvo. Dužnika će biti sve više a posao će se vući nekoliko godina, kao puž balavac i na kraju će se sve srušiti kao kula od karata. Iza svega ostati će još petnaestak godina pakla, vraćanja početnog kredita ili u još gorem slučaju, još kojeg, koji je podignut u svrhu "napretka posla". Tipičan primjer. Ne kažem da u inozemstvu cvjetaju ruže, i tamo ima ogromnih nedostataka, ali smatram da su nemjerljivi s ovim našim. Malo bolje zakonski uređene države mlade ljude "koče" jedino stambenim pitanjem jer su cijene stanova u pravilu strašno visoke, ali na kraju krajeva, stan se kupuje jednom ili dvaput u životu, pa... Čitam jučer Ohanu. To mi je opet malo pre-ekstreman primjer. Nisam blog pratila od početka, ali čitam da su živjeli sa djecom (ako se ne varam) u Dominikanskoj Republici, sad su se opet preselili... I nedostaje im Hrvatska pa trenutno razmišljaju o povratku. To je još jedan ogroman nedostatak gornjem popisu. Odvojenost od obitelji i prijatelja, posebno ako je drugi kontinent pa ne postoji baš puno godišnjih prilika za posjet. Ali i to je neka vrsta testa, nekim ljudima to i ne predstavlja preveliki problem, a kažu ionako da se "živ čovjek na sve navikne". Ne očekujem crveni tepih po odlasku iz ove zemlje, ali ni ovakav život negdje drugdje... Treba misliti na svoju budućnost, pa makar ja pridonijela odljevu mozgova i bila još jedna brojka u Zavodu za državnu statistiku mladih ljudi koji su bolji život odlučili potražiti izvan granica lijepe naše. *mogla sam ovo pretvorit u roman :) |
- 23:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 25.07.2005.
"Lipo li je, lipo li je..."
|
Ushićenje koje osjećam dok hodam ulicama toga grada rijetko kada mogu opisati, a da to bude tako toplo i opipljivo. Realno i iskreno. Nije to milijunski grad koji broji tisuće četvrti, nije ni fascinantan pod svijećama noću a daleko je i od trendova svih vrsta. Nema ni kazalište, ni kino ni gradsko radio; tek malo veću poštu, crkvu i kolodvor. Ali zato ima dušu. Ima ono što svi mi s vremena na vrijeme poželimo. Klupicu u parku kraj mora i onaj osjećaj pripadnosti. Kada se svaki put iznova rodiš i sjetiš se da je tu tvoj početak. |
- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 13.07.2005.
Nešto predivno
|
Jedan je dječačić upitao svoju majku: "Zasto plačeš?" "Zato što sam žena" - odgovorila mu je. "Ne razumijem" - rekao je dječak. Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i nećeš". Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?" "Sve žene plaču bez ikakvog razloga" - bilo je jedino što je tata znao reći. Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je: "Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?" Bog odgovori: "Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena, dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece. Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce. Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao joj je suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba. Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se česlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav." Tekst mi se našao negdje u dokumentima, pa evo da ga podijelim s vama... autora nažalost, ne znam. |
- 11:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 11.07.2005.
Let's talk about... (pričam ti priču)
|
Maya Angelou is 75 year old African-American woman, her messages of life purpose passed all over the world, her spiritual strength and ability of showing emotion through her writing, even today – can’t compare to any other writer. When somebody says her name I’ve already a picture in my head, a picture of pride. When she was in her early twenties, she had been a streetcar conductor, a cocktail waitress, a dancer, a madam and a unwed mother. Beside that, a successful singer, actress, a lecturer and civil rights activist and a very popular author of five collections of poetry and five autobiographies. In 1993. Maya gave a moving reading of her poem “On the pulse morning” at Bill Clinton’s presidential inauguration, an occasion that gave her wide recognition. She became a national celebrity in 1970 with the “I know why the caged Bird Sings”, the first volume of her autobiography, which detailed her encounters with southern racism and a rape by her mother’s lover. In 1977 she was nominated for an Emmy for her portayal of Nyo Boto in the television adaption of the best selling novel “Roots”. And Still I Rise You may write me down in history With your bitter, twisted lies You may trod me in the very dirt But still, like dust I’ll rise ... Did you want to see me broken? Bowed head and lowered eyes? Shoulders falling down like teardrops Weakened but my soulful cries ... You may shot me with your words You may cut me with your eyes You may kill me with your hatefulness But still, like air, I’ll rise ... I rise. I rise. She is like a dust, she always rise from the ground... Last line highlights once again the strength that the black race have. I think that she’s trying to juxtapose the pain of slavery with the triumph of freedom... |
- 14:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ponajprije mjesto gdje se odmaram, iznosim svoja mišljenja, razmišljanja, dileme i kratak osvrt na sve što se provrti ispred mojih očiju toga dana :) Kaže moja prija: "Svašta-nešto" :) Statistiku sam voljela u srednjoj: Free Website Counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||