Ushićenje koje osjećam dok hodam ulicama toga grada rijetko kada mogu opisati, a da to bude tako toplo i opipljivo. Realno i iskreno. Nije to milijunski grad koji broji tisuće četvrti, nije ni fascinantan pod svijećama noću a daleko je i od trendova svih vrsta. Nema ni kazalište, ni kino ni gradsko radio; tek malo veću poštu, crkvu i kolodvor. Ali zato ima dušu. Ima ono što svi mi s vremena na vrijeme poželimo. Klupicu u parku kraj mora i onaj osjećaj pripadnosti.
Kada se svaki put iznova rodiš i sjetiš se da je tu tvoj početak.
Post je objavljen 25.07.2005. u 21:05 sati.