Razmišljam o odlasku iz naše divne zemlje. Ne sad, već negdje po završetku fakulteta. Nije to samo puka post-pubertetska želja već nešto puno više od toga. Kao ekonomist promatram svijet oko sebe, konkretno - stanje u državi, zakone, odluke naših divnih političara i onda se mislim... zar meni sve to treba? Zar ja moram tako provesti život, u zemlji u kojoj ti guše svaki korak, a bilo kakva poduzetnička ideja ili pothvat u većini slučajeva je u samom startu predodređen za neuspjeh. Nisam pesimistična i nije mi čaša uvijek poluprazna, no preko nekih stvari ipak ne mogu prijeći sa stavom "bit će bolje sutra". Jer svako sljedeće sutra nosi nove probleme, zaduženja i raznorazne šok situacije kad se čovjek taman navikne da ga više ništa ne može iznenaditi.
Uzet ću za primjer mladog i poduzetnog, inovativnog čovjeka koji želi krenuti u novi posao. Ima ideju, ima ljude, prostor i potporu obitelji. U velikoj većini slučajeva nedostaje novac. Naravno, kredit iskače kao prvo i zadnje rješenje, ionako čitava zemlja a bogme i svijet živi na kredit kojeg će vratiti 759 narednih generacija. Dakle, kredit. Odlučiti se za "pravi" kredit zaista nije lako. Pri odabiru najprimjerenijeg, valja dobro odvagnuti osobnu financijsku i opću materijalnu situaciju, dobro isplanirati svoje prihode i rashode te tek onda odabrati koji kredit je najlakši teret. Ponekad se nije dobro isključivo orijentirati na najpoznatije ili najveće hrvatske poslovne banke jer i manje banke imaju neke posebnosti u svojoj ponudi, koje su možda upravo po mjeri zajmotražitelja. Kredit od 20 godina? Znamo da stanje u Hrvatskoj ne odgovara nekim, nazovimo ih, svjetskim standardima. Nezaposlenost raste vrtoglavom brzinom; stručnjaci, doktori, pa i srednjoškolski obrazovani ljudi, na kraju "strpani" su u isti koš, odnosno prepušteni milosti i nemilosti Zavoda za zapošljavanje. Promatrajući tako prosječnog građanina (opet, s vrlo niskim primanjima), kreditno sposobnog, nije teško zaključiti kako je odluka posezanja za kreditom vrlo rizična. Nije problem u zahtjevu za kredit, mnoštvu obrazaca i ostaloj pripadajućoj osnovnoj dokumentaciji, već u mogućnosti otplaćivanja dotičnog kredita. Jer živjeti na kredit znači umirati na rate. Pri početku posla, naravno, prihodi neće biti jaka stavka odnosno, više će se baviti rashodima i kako doći do one pozitivne nule... Onda kreću misli kako je najbitnije barem vratiti uložena sredstva. Ali odakle? Banka je osigurala povrat kredita, a kako ćete proći, vaša je osobna stvar. Onda će taj isti mladi i poduzetni, malo manje entuzijastični čovjek u svrhu opstanka posla, svojim dužnicima omogućiti odgodu plaćanja jer i sam zna kako je kad se nema novca i eto famoznog začaranog kruga na kojem se temelji hrvatsko gospodarstvo. Dužnika će biti sve više a posao će se vući nekoliko godina, kao puž balavac i na kraju će se sve srušiti kao kula od karata. Iza svega ostati će još petnaestak godina pakla, vraćanja početnog kredita ili u još gorem slučaju, još kojeg, koji je podignut u svrhu "napretka posla". Tipičan primjer.
Ne kažem da u inozemstvu cvjetaju ruže, i tamo ima ogromnih nedostataka, ali smatram da su nemjerljivi s ovim našim. Malo bolje zakonski uređene države mlade ljude "koče" jedino stambenim pitanjem jer su cijene stanova u pravilu strašno visoke, ali na kraju krajeva, stan se kupuje jednom ili dvaput u životu, pa...
Čitam jučer Ohanu. To mi je opet malo pre-ekstreman primjer. Nisam blog pratila od početka, ali čitam da su živjeli sa djecom (ako se ne varam) u Dominikanskoj Republici, sad su se opet preselili... I nedostaje im Hrvatska pa trenutno razmišljaju o povratku. To je još jedan ogroman nedostatak gornjem popisu. Odvojenost od obitelji i prijatelja, posebno ako je drugi kontinent pa ne postoji baš puno godišnjih prilika za posjet. Ali i to je neka vrsta testa, nekim ljudima to i ne predstavlja preveliki problem, a kažu ionako da se "živ čovjek na sve navikne".
Ne očekujem crveni tepih po odlasku iz ove zemlje, ali ni ovakav život negdje drugdje... Treba misliti na svoju budućnost, pa makar ja pridonijela odljevu mozgova i bila još jedna brojka u Zavodu za državnu statistiku mladih ljudi koji su bolji život odlučili potražiti izvan granica lijepe naše.
*mogla sam ovo pretvorit u roman :)
Post je objavljen 28.07.2005. u 23:31 sati.