all in all
četvrtak, 28.04.2005.
Kratko i jasno
|
Razočarana. |
- 17:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #
utorak, 26.04.2005.
=
|
Svaki dan neke lude novosti, počela sam se zdravije hraniti i čak piti vodu. Inače, poznata sam po tome da u 2-3 dana ne popijem ni čašu vode nebitno o godišnjem dobu. Jednostavno, kako izbjegavam sol u hrani jer mi je bljak, logično je da mi organizam ni ne traži vodu. Ali sad se doslovce prisiljavam jer ce mi se sva koža smežurati :) nastavim li ovako. Sad se prisiljavam steći naviku da kupim Janu sa jagodom i onda je punim čitav dan vodom koja mi stoji na očima tako da ne zaboravim :) Subota je prošla krajnje radno. Rodbina se najavila doći pa sam spremala ručak, desert i nekih 150ak palaćinki sa čokoladom (ajd, ne slinite sad hehe). Dodatnih 20ak komada je spremljeno i poslano (po rodbini) članici elitne postrojbe koja je ovaj vikend ostala u stanu i nije došla doma a opravdanje starcima je da "mora učiti" ... Kako sam se samo slatko nasmijala :) Dok je javljala na mob. kako su joj palaćinke stigle tople, 20ak komada je nestalo prije prekida poziva :) Navečer sam izašla vani oko 9, međutim, izašla u onom pravom smislu negdje oko 1. Svratila sam malo do njega pa se to odužilo... :) You know what I mean! U nedljelju je bio važan datum u mome životu, malo se proslavilo... Hrpa dobrog raspoloženja i predivnih uspomena... planiranje praznika rada i štošta gluposti. A sinoć... E sinoć sam sanjala kolegu sa faksa. Nije sad toliko neobično što sam ga sanjala s obzirom na to koliko vremena provedemo zajedno, nego sam sanjala da smo se ljubili?! Bili smo u velikoj predavaonici, na našem uobičajenom mjestu, okolo nas i nije bilo previše ljudi. Hm... poprilično konfuzno, a u snu me prošlo milijardu čudnih mravaca dok smo se ljubili. Znamo se mi i zagrliti i potapšati, nasloniti se jedno drugome na rame ali.. heh Glupo je sad da mu to uopće pričam, nema smisla. Sad će netko reći - podsvijest. Ali nije, pokušavam naći neki normalniji razlog, a ako ga nađem - možda mu i ispričam :))) |
- 17:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 22.04.2005.
Ovih dana
|
Umotana u rozu dekicu uz Perfect Mean of Shit, slušam Urbanov Retro i tipkam ove retke. Prespavljivala sam se jutros (ako taj glagol uopće postoji u hrvatskom standardnom jeziku, što sumnjam) i sad se napokon izvukla vani. Nije da mi je to običaj, nego je vani ona uporna i dosadna kiša koja ne prestaje i ujedno ubija ikakvu volju za radom. Planirala sam načeti PE (ne Public Enemy heh već Političku Ekonomiju) od svojih 400 i nešto straničica ali jednostavno mi se ne da. To će ipak pričekati :) Ovih dana sve teče nekako prebrzo, a opet tempo je taman. Stigli napokon ugovori za stipendiju, pa na banku i onda kako Remi kaže sad imam Visu Electron da mogu devizno računat. Piše na njoj da je to sada svjetska kartica i da je moj račun uvijek i svuda. Ajde baš ćemo i to vidjeti. A kako je uvijek ako zaboravim Visu sa sobom? :))) Usput, imam osjećaj da me čitava banka mrzila. Žena na šalteru je naprosto upilila da ona meni povadi sve moguće dodatne pogodnosti vezane uz račun, a dozlaboga spora. Ispred mene je bilo 28 stranaka u redu, iza mene vjerojatno još toliko. A ona polako... evo ti mPay, evo ti izvještaj na mob. svako jutro o stanju na računu, evo ti PIN da možeš preko neta radit transakcije, evo ti probna kartica... Ženo, ubrzaj! :) Na kraju mi je zaboravila vratiti moj ugovor pa me zvala na mob da dođem ponovno u poslovnicu, ispričavala se pola sata... to ti je tako. Kad hoćeš sve odjednom. Na fucksu je stanje pripreme. Svi se kao pripremaju za ispite, svi su živčani a zapravo jedina živčanost proizlazi iz dileme u kojem će se kafiću danas popiti kava. Heh. Zapravo zapanjuje činjenica da nam još nitko nije dao nikakve informacije o uvjetu za drugu godinu. Ne mislim da trebaju trčat za nama i vikati informacije, ali barem staviti na net, na oglasnu ploču ili u krajnjem slučaju obavijestiti one babe u referadi. Njih tri, a kad im se vještine zbroje – nisam sigurna jesu li u stanju skuhat kavu. Zato vjerojatno i piju samo onu sa aparata! Sad jedino preostaje ići kod dekana i pitati jer od 400 ljudi nitko ništa ne zna, referada ne zna, tajnik ne zna, a onda valjda dekan zna. Ili ni to nije njegov posao. Probat ću pitat, baš me zanima. To je čovjek kod kojeg nikad ali apsolutno nikad ne znaš kako će reagirat. Kod elitne postrojbe buntovnica bez razloga stanje je i dalje poprilično stabilno. Jednu članicu posjetila sam prije 4 dana i probala ušemiti njen ritam studentskog života. Kuhinja je u katastrofalnom stanju, CW da i ne spominjem. Kad povežem to sa činjenicom da joj je stan 200 i nešto Ojra mjesečno i da joj gazda pliva u lovi, teško mi je prihvatiti da je stan u stanju u kakvom je. Istina, u centru centra je, do faxa treba prijeći ulicu, ali to nije razlog da živi u neljudskim uvjetima. Da bi sve bilo još gore, cimerica je oličenje zla i kad je nema, to je tek prava fešta u stanu. U čitavoj priči, jedino joj je krevet pozitivac jer je mekan : ) Druga članica je zapela sa dragim kojeg je nedavno upoznala, u domu je nema jer je sa cimama na ratnoj nozi, fucks joj je nepoznat pojam a o ispitima da ne pišem. S obzirom da je uvijek bila na svoju ruku, to me uopće ne zabrinjava. Treća je opet sušta suprotnost svojoj dosadašnjoj ličnosti pa trenutno, do daljnjeg, izbjegavam ikakav kontakt s njom kojeg ona uporno pokušava uspostaviti. *Samanthice, kolokvij prošao glatko... moglo bi biti 100% :) |
- 15:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 15.04.2005.
Osjećam se
|
ispunjeno, zaljubljeno, voljeno, sretno, snažno, hrabro, zdravo, samopouzdano, energično, korisno, obrazovano, entuzijastično, suvremeno, altruistično i nadasve proljetno! :) Eto. Uživam u svom životu. |
- 12:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 13.04.2005.
Somebody's life
|
Bila sam do maloprije na predavanju i gledam asistenticu onako iz nekog drugog kuta. Sređena, uvijek nasmiješena, sretna, auto, stan, mobitel, dobar posao (dobro plaćen, ne pretežak), dvadeset i koja godina, uglavnom - sve ono što većina normalnih ljudi priželjkuje. Uz to ću napomenut da je autoritet uspjela dovesti do maksimuma iako je tek koju godinu starija od nas kojima predaje. I sad se ja pitam koliko ljudi u životu to pođe za rukom? Tako mlada, a tako uspješna. Da znam, treba tu puno rada, završila je težak faks u roku i vjerojatno tisuću puta poludila od učenja i obaveza... Ali zar je njen motiv za trenutnom pozicijom bio toliko jak da je uspjela u svome cilju, kojeg, usput budi rečeno i nije lako ostvariti? Znam da nismo svi isti i bilo bi gadno kad bi svi isti ljudi hodali svijetom, ali npr. mene ništa ne može toliko motivirati. Nekad mi se čini da sam prelijena a nekad da sam ipak u pravu. Jer, zašto bi robovala nečemu toliko vrijeme.. istina, nečemu što je moj cilj, ali opet. Toliko odricanja i truda a šanse su minimalne, da ne spominjem nulte kategorije. Držim se one da treba svaki dan iskoristit do maksimuma, pa makar i na uštrb sljedećeg. Ne kažem da ne treba imati dugoročne planove.. treba, ali više nekako kao osnovnu odrednicu a ne misao koja svaki sekund odzvanja u glavi! |
- 17:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 12.04.2005.
Svijeće na vjetru
|
Danas me netko pitao što volim. Pa npr. volim šetati nekim paralelama svojih osjećaja... "...ali jednostavno, ponekad neke stvari u zivotu ne mozes tek tako ugasiti, kao svijecu na vjetru.." (M.M.) Već vidim plažu, mirisnu svijeću i ruku koja je gasi a nije sasvim sigurna želi li to... Bolno je ugasiti neke svijeće koje su istina, već odavno izgorjele, ali ipak tinaju i žestoko se opiru vjetru... ma kolike nevere i bure bile, svijeće još neobjašnjivo gore... možda zato jer jednim dijelom i želimo da gore, da nas uvijek griju i budu tu kao svjetlo na mračnoj pjeskovitoj plaži... Da budu tu kada poželimo samoću i utjehu pa makar i kroz dane naše prošlosti... da gledamo u njih, svjesni da više nije dan, ali isto tako da nam trebaju nove svijeće... Nekom više njih, a nekom samo jedna koja će ih odvesti... |
- 12:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #
subota, 09.04.2005.
.
|
Kiša. Jugo. Neke stare ljubavi. Prolaznici. Usluga na uslugu. .Cikličnost života. (Iz ovakvog stanja izrode se najbolesniji i najčudniji stihovi, radovi, i sve ono što to nije. Pa čak i nastavak pisanja knjige.) |
- 00:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #
petak, 08.04.2005.
Zvijezde
|
Tužan dan danas... Sve je prepuno Ivana Pavla II. i svi mu odaju počast. Nekako je tiho i dostojanstveno, ljudi u sebi izriču molitve i pognute glave hodaju gradom. Na faksu je u velikoj predavaonici bio organiziran prijenos pokopa, no nitko to nije gledao... Ja sam ostala doma, nekako nije bilo smisla da idem na faks. Išla sam tek kasnije i opet uzaludno jer je profesor imao neke obaveze u privatnoj firmi, pa nije ni došao. I onda opet nazad. Popila kavicu sa svojom prijom (sekom), kasnije se malo vozikale po gradu i tako... Novost je da s klapom (prvi glas) nastupam ubrzo u kazalištu, pozvani smo kao gosti i vjerojatno ćemo nastupati sa meni predivnom "Zvijezde" od grupe Feeling: "Nekud su zvijezde potonule Kosa tvoja me milovala Noc je u trenu zadrhtala Tvoja dusa je sa mnom sanjala". Can't wait! :) |
- 18:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 07.04.2005.
Jesam li doista slobodna?
|
Dok razmišljam o svojoj stvarnoj slobodi, shvaćam da sam slobodna samo prividno, slobodna sam u tuđim očima, očima prolaznika i stranaca u mom životu koji će na mojoj životnoj postaji zaustaviti svoje misli ili će bez prezanja nastaviti bezglavo jureći u budućnost. Tako je jednostavno biti pasivan promatrač i svojom bezosjećajnošću stvarati predrasude prema neznancima. Ali doći će jednom vrijeme kad će svatko od nas stati i zapitati pitanje koje toliko dugo žudno čeka svoj odgovor. Jesam li slobodan? Slobodna duhom, mislima, osjećajima, snovima i maštanjima? Mislim da nisam. Koliko sam samo puta zašla u ulicu na kojoj više nema vidljivih znakova za nastavak mog odabranog puta... Sputana pravilima, pisanim i nepisanim, moram zastati i pronaći novi koji me toliko udaljava od početnog nagona a nagon mi neda mira i tjera me naprijed... U tom trenutku treba trezveno odlučiti samo pitanje je – kako? U glavi puno malih za i protiv, više ne znam da li smijem ili ne, imam li duhovnu slobodu ili me guše vanjski utjecaji raznoraznih glasova koji vrište, a ja ne razabirem nijedan. To nije sloboda, to je psihičko mučenje jer slobodan čovjek pred sobom ima otvorene puteve kroz sve tajne prolaze. U trenutku kad nebo ugasi svoja svjetla i kad se vatrena zemlja otvori svatko će postaviti ono iskonsko pitanje o slobodi, a odgovor... odgovor će tražiti dugo, dugo... *tekst je stavljen kao uspomena na srednjoškolske dane, a napisan je krajem 2002. |
- 11:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 06.04.2005.
|
13:19h (mala pauza na fucksu) Gledam po nekim blogovima kako su se pojedinci zaista zasitili svog života na blogu, zapravo smeta ih što ih je toliko ljudi prepoznalo i iritira ih činjenica da se svaki dan otkrivaju tisućama ljudi a dragim ljudima u RL-u ostaju potpuni stranci. Ima u tome istine.. no.. tko je za to kriv? Svatko bira svoj put i ono što će raditi, kako će se ponašati, graditi svoj ugled... krojiti svoju budućnost. Pa tako i hoće li biti anonymus ili javan cijelom svijetu... Smatram da se u sve treba unijeti doza originalnosti, ona sitnica koja te toliko razlikuje u mnoštvu sličnih ljudi... |
- 13:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Dan mi je prekratak
|
Sve mi se više čini da mi vrijeme doslovce izmiče ili me uporno gazi. Najbolji primjer za to je današnji dan, odnosno jučerašnji jer je već prošla ponoć. Alarm je zvonio u 7, hitro spremanje, trpanje sitnica, indeksa i inih nepotrebnih stvari u torbicu i uobičajena trka na autobus prilikom koje gotovo uvijek iskašljem vlastita pluća na ulazu. S tom istom pojavom susrela sam se u 17:30 kad sam nakon čitavog šugavog dana napokon krenula doma. Nešto pojela, a s obzirom da ništa nisam jela do 18h, već me je glad i preskočila tako da mi je sasvim bilo svejedno hoću li nešto staviti u usta ili neću. Ali čisto da zadovoljim normu, eto. Umorna i pospana zaspala sam u hodu do dnevnog boravka kad sam išla pogledati na vijestima što je novo u svijetu, i opet ostala van svih događanja. Sreća pa imam net da prolistam dnevne novine koje bar manje kasne s informacijama nego njihova konkurencija. Probudila se u 20:25, još umornija nego što sam zaspala i tu činjenicu opravdavam proljetnim umorom ili nekim čudnim paradoksom koji se provjereno, ne događa samo meni. Za nekih pola sata izašla vani i evo sad se vratila pa tipkam tu. U čitavom danu nisam niti popila kavu, niti telefonirala, javila se prijateljicama, pošteno se odmorila, doručkovala, ručala, a učenje i slične obaveze neću niti detaljnije obrazložavati. Sutra opet isto. |
- 01:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.04.2005.
Gospodar < - > Pas
|
Pročitala sam „Uho, grlo, nož“ i krenula na „Ljubav na posljednji pogled“. Pričam, naravno, o Vedrani Rudan i njena dva romana koja se ukratko mogu opisati kao mržnja prema muškarcima i nezadovoljstvo svim aspektima života glavne akterice u oba romana. Zaintrigirao me jedan mali odlomak iz „Ljubav na prvi pogled“(stala sam na ľ knjige): "Nije to neka filozofija, ako nekoga voliš, pas si ako ga ne voliš gospodar si. Kako prestati biti pas i postati gospodar? Pitanje ima smisla kad pas poželi biti gospodar a gospodar pas. To se ne dešava. Kako biti gospodar i voljeti? Kako biti pas, a ne voljeti? Mogu li skupa živjeti dva gospodara? Dva psa? Kakva bi to luda veza bila? Oboje love štap. Tko baca štap? Koliko čudnih pitanja? Netko mora bacati štap! Za vezu treba i pas i gospodar. Tako mi se činilo dok nisam skužila ne trči mi se za štapom. Nisam htjela biti gospodarica. Željela sam iskoračiti iz priče. Jednostavno, iskoračiti iz priče. Priča moga života je priča o iskoračenju." Možda malo prejako ističe odnos psa i gospodara, ali mislim da je to samo da ugrubo naglasi tu dominaciju u vezi. Većina zavezanih (tako ja zovem ljude u vezi hehe) će odmah reći da dominacije nema, da jednostavno treba postojati kompromis i međusobno razumijevanje. Slažem se. Apsolutno. No ipak, onaj maleni komadić koji je prevagnuo na tvoju ili moju stranu upravo simbolizira psa, odn. gospodara… Zanimljivo je kako se pri samom početku veze kroje neke sitnice koje će kasnije, s vremenom, igrati bitnu ulogu i da tako kažem, presuditi, odrediti „trajne karakteristike“ odnosa u vezi.. Nisam prije o tome nikada razmišljala ali gorenavedenih nekoliko rečenica me upravo ponukalo na to… Koliko ljudi zapravo obraća pažnju na to kako će se postaviti u početku, kakav dojam ostaviti na drugu osobu i time joj pokazati (dokazati) da će to ići tako, tako i tako. Hm…?! |
- 19:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.04.2005.
Otišao svome Ocu...
|
Ovih dana kad je sve u znaku pok. Pape, tako se loše osjećam... Nekako teško, tmurno, nesređeno, umorno. Stalno mi se vrti u glavi stih iz pjesme Parnog Valjka koju smo pjevali na Križnom putu prije 2 godine u Mariji Bistrici: "I ko da nemam snage da nastavim, kao da je pjesmi kraj..." Napustio nas je Sveti Otac, na nama je da to prihvatimo i utješimo se činjenicom da je on svome Ocu ipak bio potrebniji... Počivao u miru. |
- 02:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #
petak, 01.04.2005.
Sabor, Seve i uspješna poslovna žena
|
Vratila sam se noćas iz Zagreba i odspavala svojih 12 sati s tim da sam propustila bitno predavanje jutros. Zatim standardno trčala na bus dok je ekipa zapanjeno gledala hoću li ipak uspjet stić :) I jesam :) Hm.. Zagreb? Koliko stresa, strke, ludnice, ljudi... Za moj ukus malo previše. Kao dalmatinka navikla sam na normalan hod, polagano uz poneko zastajanje kraj izloga, javljanje ekipi na putu ili jednostavnije rečeno - mirniji ritam. Gore? Gore su ljudi obični stampedo. Ideš ususret masi a nemaš mjesta ni provući se između njih, ne daj Bože zastati malo na putu jer bi te u tom slučaju (misilm) pregazili bez obzira na sve. Doslovce te uhvati panika nenormalnih razmjera. Posebno u Importane-u... Znam, uvijek je to tako u velikom gradu, ali imam osjećaj da je iz dana u dan na ulicama 5% ljudi više :) No dobro. Nakon prvotnog šoka osobe (ne)naviknute na sve luđi život vel'kog grada (Tram 11) šetam centrom i iz daljine vidim zgodnu ženu, s izuzetno dobrim stilom odijevanja i tek kad mi se približila pogledam u lice - vidim usne i nas četiri prijateljice se čudno pogledamo u stilu - to je Seve! Negdje je žurila, trčala preko ceste u large sunčanim naočalama, vjerojatno da je masa obožavatelja njenog izuzetno uspješnog filma (heh) ne davi na cesti. Ulazak u Sabor prošao je krajnje glatko; nisu me vraćali zbog metala, torbica je zadovoljila kriterije ne-opasnosti za zastupnike i napokon sam ušla. Glamur, glamur, glamur... Ali ipak ne toliki koliko ga naša država napuhava. Nije istina da ima bezbroj prostorija, da svaki zastupnik ima svoju kancelariju, da nikad nisu na sjednicama, da su osobne stvari kupljene na tuđi račun i sl. Upravno suprotno, 4 veće ukusno namještene prostorije, velika i mala vijećnica, nekoliko kancelarija u kojima boravi od troje do četvero zastupnika te nekakva prostorija za izvanredne sjednice. Ništa preveliko i preluksuzno. Što se tiče pristustva na sjednicama, bilo ih je poprilično, a i onda kada ih gledamo na TV-u i vidimo da su poluprazne, oni mogu biti u kancelarijama iz kojih također mogu pratiti sjednicu, a da mi to ne vidimo. Dalje... laptopi, mobiteli i auti su njihov osobni trošak a na sjednici je bilo svega 5 laptopa na stolovima, za vrijeme ručka kad smo mi banuli unutra. Ono što me iznenadilo, prostor je nevjerovatno skučen! Na TV-u to izgleda tako veliko i prostrano, ali začudili bi ste se kad bi vidjeli kako to uživo izgleda. Moja predavaonica na faksu je puno veća nego ono što mi zovemo Sabor tj. velika vijećnica. Jedino što je sve u teškom neredu, papiri su razbacani po stolu, po podu, okolo.. a opravdanje je da jednostavno nemaju mjesta :) Istina, nije neko prostranstvo, ali papiri se mogu i uredno složiti a ne baciti na pod. Kužim kreativni nered, ali što je previše - previše je. I još nešto. Portreti na zidovima. Portreti svih predsjednika Sabora. Čemu? Nisu posebno lijepi, koštali su lijepih 20.000 kn (neki i više) a nakon portretiranja, svi su vraćani na doradu jer je jednome ruka bila prevelika u odnosu na glavu, jednome je lice bilo previše blijedo a trećemu je pak boja pozadine ugrožavala karakter. ?! Po izlasku iz Sabora, idem preko trga, kad ono naša nedavno proglašena uspješna poslovna žena - Nives Celzijus. Prozirna proljetna haljinica koja baš i ne priliči temperaturi, debeli zimski sako i pod rukom njen ćelavac, obučen u sako ispod kojeg nije imao ništa a rukama je gestikulirao kao zadnji gay. "Bitno je da se ljudi nađu" rekla bi stara :) All in all, kasnije se mislim kako to da sam baš njih dvije vidjela? :) Mora biti neko objašnjenje ;) Toliko o reportu iz metropole, trčim obaviti još nekoliko sitnica po gradu... ... |
- 13:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ponajprije mjesto gdje se odmaram, iznosim svoja mišljenja, razmišljanja, dileme i kratak osvrt na sve što se provrti ispred mojih očiju toga dana :) Kaže moja prija: "Svašta-nešto" :) Statistiku sam voljela u srednjoj: Free Website Counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||