Sve mi se više čini da mi vrijeme doslovce izmiče ili me uporno gazi. Najbolji primjer za to je današnji dan, odnosno jučerašnji jer je već prošla ponoć.
Alarm je zvonio u 7, hitro spremanje, trpanje sitnica, indeksa i inih nepotrebnih stvari u torbicu i uobičajena trka na autobus prilikom koje gotovo uvijek iskašljem vlastita pluća na ulazu. S tom istom pojavom susrela sam se u 17:30 kad sam nakon čitavog šugavog dana napokon krenula doma. Nešto pojela, a s obzirom da ništa nisam jela do 18h, već me je glad i preskočila tako da mi je sasvim bilo svejedno hoću li nešto staviti u usta ili neću. Ali čisto da zadovoljim normu, eto.
Umorna i pospana zaspala sam u hodu do dnevnog boravka kad sam išla pogledati na vijestima što je novo u svijetu, i opet ostala van svih događanja. Sreća pa imam net da prolistam dnevne novine koje bar manje kasne s informacijama nego njihova konkurencija.
Probudila se u 20:25, još umornija nego što sam zaspala i tu činjenicu opravdavam proljetnim umorom ili nekim čudnim paradoksom koji se provjereno, ne događa samo meni. Za nekih pola sata izašla vani i evo sad se vratila pa tipkam tu.
U čitavom danu nisam niti popila kavu, niti telefonirala, javila se prijateljicama, pošteno se odmorila, doručkovala, ručala, a učenje i slične obaveze neću niti detaljnije obrazložavati.
Sutra opet isto.
Post je objavljen 06.04.2005. u 01:26 sati.