Dok razmišljam o svojoj stvarnoj slobodi, shvaćam da sam slobodna samo prividno, slobodna sam u tuđim očima, očima prolaznika i stranaca u mom životu koji će na mojoj životnoj postaji zaustaviti svoje misli ili će bez prezanja nastaviti bezglavo jureći u budućnost. Tako je jednostavno biti pasivan promatrač i svojom bezosjećajnošću stvarati predrasude prema neznancima. Ali doći će jednom vrijeme kad će svatko od nas stati i zapitati pitanje koje toliko dugo žudno čeka svoj odgovor. Jesam li slobodan? Slobodna duhom, mislima, osjećajima, snovima i maštanjima? Mislim da nisam. Koliko sam samo puta zašla u ulicu na kojoj više nema vidljivih znakova za nastavak mog odabranog puta... Sputana pravilima, pisanim i nepisanim, moram zastati i pronaći novi koji me toliko udaljava od početnog nagona a nagon mi neda mira i tjera me naprijed... U tom trenutku treba trezveno odlučiti samo pitanje je – kako? U glavi puno malih za i protiv, više ne znam da li smijem ili ne, imam li duhovnu slobodu ili me guše vanjski utjecaji raznoraznih glasova koji vrište, a ja ne razabirem nijedan. To nije sloboda, to je psihičko mučenje jer slobodan čovjek pred sobom ima otvorene puteve kroz sve tajne prolaze. U trenutku kad nebo ugasi svoja svjetla i kad se vatrena zemlja otvori svatko će postaviti ono iskonsko pitanje o slobodi, a odgovor... odgovor će tražiti dugo, dugo...
*tekst je stavljen kao uspomena na srednjoškolske dane, a napisan je krajem 2002.
Post je objavljen 07.04.2005. u 11:20 sati.