Bila sam do maloprije na predavanju i gledam asistenticu onako iz nekog drugog kuta. Sređena, uvijek nasmiješena, sretna, auto, stan, mobitel, dobar posao (dobro plaćen, ne pretežak), dvadeset i koja godina, uglavnom - sve ono što većina normalnih ljudi priželjkuje. Uz to ću napomenut da je autoritet uspjela dovesti do maksimuma iako je tek koju godinu starija od nas kojima predaje.
I sad se ja pitam koliko ljudi u životu to pođe za rukom? Tako mlada, a tako uspješna. Da znam, treba tu puno rada, završila je težak faks u roku i vjerojatno tisuću puta poludila od učenja i obaveza... Ali zar je njen motiv za trenutnom pozicijom bio toliko jak da je uspjela u svome cilju, kojeg, usput budi rečeno i nije lako ostvariti?
Znam da nismo svi isti i bilo bi gadno kad bi svi isti ljudi hodali svijetom, ali npr. mene ništa ne može toliko motivirati. Nekad mi se čini da sam prelijena a nekad da sam ipak u pravu. Jer, zašto bi robovala nečemu toliko vrijeme.. istina, nečemu što je moj cilj, ali opet. Toliko odricanja i truda a šanse su minimalne, da ne spominjem nulte kategorije.
Držim se one da treba svaki dan iskoristit do maksimuma, pa makar i na uštrb sljedećeg. Ne kažem da ne treba imati dugoročne planove.. treba, ali više nekako kao osnovnu odrednicu a ne misao koja svaki sekund odzvanja u glavi!
|