ALEN ALISPAHIĆ
21.08.2021., subota
Vaza
|
Pišem razgovijetno premda nisam suviše opterečen sobom. Pišem bez fusnota. Jer čovjek se, možda, sam nad sobom, ponekad, zamisli. Primjećujem kako se mijenjam. Primjećujem kako se i ne mijenjam baš. Jer držim do svoga stila i prepoznatljivosti. Držim da sve dok čovjek čita može i da se zapita, ponekad, o stvarima. Pišem posvećeno. Premda se ne unosim u to kao nekom u lice. Pojave na svjetskoj sceni ovdje umjesto dva suprostavljena lica radije su vaza. Bono Vox Johnny-To sam ja! Moja Azra to je najgore. Ovo je mali grad. U njemu sve se zna. A kada sve znaš kao da i ništa ne znaš jer baš bezveze je kad si indiskretan. Cinkariš strofu po strofu, upireš prstom u svoj lik. Predstavljaš se tu i tamo. I kad si poslijednji put obrijao bradu i brkove kako bi ličio na Pankrte. To što ti fraze na pamet vrte nije završna tvoja riječ. Oklijevaš sa porukom generaciji. Nisi glasnogovornik jednog vremena samo želiš biti na dobrom glasu, što bi rekli bono vox. Povjerenja Čuo sam mnogi cinizam. Ja nikad ne bih mogao biti pantomimičar. Najbolje se vide, koliko god se srkivali, ljudi iza scene. Koga sam mogao savjetovati i savjetovao sam ga da ne bude frontmen. A ako sam se držao po strani ne znači kako nisam imao preglednost. Nisam vukao konce, ali baš lijepo sam tkao ove ćilime. Ako je neko želio tapiseriju morao ju je sam pustiti na grudima. Možeš potom Ne mora sve da te razdvaja od svega. Povezao si i neke konce. Opleti i po kolu. Budi veseo kao tvoja priroda. Ništa ne mora biti razlog da se udaljavaš od ovih predivnih ljudi: ruka ruci paniću kolariću. Poskoči jednom. Poskoči dva puta. Poskoči i tru puta i poljubi kakvu do sebe mladu. Možeš, potom, još dugo nakon kolo utihne i raziđe se, i završiš sa ovom pjesmom, odmarati se u hladu. Oznake: Književnost, literatura, lira, lirika, lektira, potika |
20.08.2021., petak
Sunce
|
Možda bi se trebala držati od mene kao Zemlja od Sunca… Da sam Sunce, rekao bih: „Dve su mi došle preblizu, ostale su predaleko a neke su tek nedavno otkrivene a neke nikad neće biti otkrivene…” Da sam Sunce, rekao bih: „Nalazeći najbolju udaljenost i meru postala si plava i šarena… a ona koja je stigla kasnije crvena je i besna…“ Gromovu ti majku muke Tantalove o kako je grom iz vedra neba nisko pao pa sad gleda odakle se vedri iz kopriva i kako je nekad pucao visoko a sad mu je dostižno samo na vrbi grožđe viri tako k'o ožarena guzica crven od stida i besa dok na nebu ozareno je sunce ti žarko u tom grmu leži eci peci pec! pec! gromovu ti majku! Planine, i menjanje iskaza Planine su prvi alpinisti u svetskoj istoriji – pogledaj samo kako se neprestano veru uz nevidljive stubove. Mene su usporili sudari, zemljotresi mi izrovarili i, kao na raskrsnici, ispremetali puteve, a moje nebo od munja ostalo rasporeno kao tapeta. Nisam se, dakle, mogao pouzdati ni u zvezde vodilje. Planine su, menjam iskaz, zapravo, čvoruge zemlje od udara ljudskih stopala. Oznake: Književnost, literatura, lira, lektira, lirika, potika |
