Pišem razgovijetno premda nisam suviše opterečen sobom. Pišem bez fusnota. Jer čovjek se, možda, sam nad sobom, ponekad, zamisli. Primjećujem kako se mijenjam. Primjećujem kako se i ne mijenjam baš. Jer držim do svoga stila i prepoznatljivosti. Držim da sve dok čovjek čita može i da se zapita, ponekad, o stvarima. Pišem posvećeno. Premda se ne unosim u to kao nekom u lice. Pojave na svjetskoj sceni ovdje umjesto dva suprostavljena lica radije su vaza. Bono Vox Johnny-To sam ja! Moja Azra to je najgore. Ovo je mali grad. U njemu sve se zna. A kada sve znaš kao da i ništa ne znaš jer baš bezveze je kad si indiskretan. Cinkariš strofu po strofu, upireš prstom u svoj lik. Predstavljaš se tu i tamo. I kad si poslijednji put obrijao bradu i brkove kako bi ličio na Pankrte. To što ti fraze na pamet vrte nije završna tvoja riječ. Oklijevaš sa porukom generaciji. Nisi glasnogovornik jednog vremena samo želiš biti na dobrom glasu, što bi rekli bono vox. Povjerenja Čuo sam mnogi cinizam. Ja nikad ne bih mogao biti pantomimičar. Najbolje se vide, koliko god se srkivali, ljudi iza scene. Koga sam mogao savjetovati i savjetovao sam ga da ne bude frontmen. A ako sam se držao po strani ne znači kako nisam imao preglednost. Nisam vukao konce, ali baš lijepo sam tkao ove ćilime. Ako je neko želio tapiseriju morao ju je sam pustiti na grudima. Možeš potom Ne mora sve da te razdvaja od svega. Povezao si i neke konce. Opleti i po kolu. Budi veseo kao tvoja priroda. Ništa ne mora biti razlog da se udaljavaš od ovih predivnih ljudi: ruka ruci paniću kolariću. Poskoči jednom. Poskoči dva puta. Poskoči i tru puta i poljubi kakvu do sebe mladu. Možeš, potom, još dugo nakon kolo utihne i raziđe se, i završiš sa ovom pjesmom, odmarati se u hladu. Oznake: Književnost, literatura, lira, lirika, lektira, potika |