ALEN ALISPAHIĆ
18.08.2021., srijeda
Ova neće stići da me ostavi
|
Gledam nedozrelu devojčicu kako joj se razmazao sladoled oko usta i lepi se za ruke i setih se svih plačnih žena koje su me, razmazane šminke oko očiju, ostavljale… Neće joj umesto ovog sladoleda dirljivo curiti i penušati sline u jecaju i grču, kad bude govorila da se to vidi, da ona zna, da to ne može podneti, da nismo jedno za drugo… „Ona neće stići da me ostavi“, pomislim. „Ova to neće stići...“ Mnogo bolje Ja sam plazio jezik da ga protegnem od reči koje nisam želeo reći. Onaj koji je napisao najviše knjiga, taj se najviše narugao. Na ulici tražim čošak, najbolji ugao. Preko puta mene drolje. Našao sam najbolji ugao a čini mi se da bi nas dvoje, ona s druge strane ceste što me gleda i ja, izgledali kao par mnogo bolje. „Vidiš da nema ništa bolje od čiste jasnoće“, pomislim. Sve već hoću i sve me već hoće. Razanajem prepoznatljivost Možda se nisam trebao distancirati. Možda je potrebnije ostvariti razliku. Tačno se razaznajem od pogleda iz aviona. Vidljivo sam to ja u odnosu na perspektivu. Držeći stalni raskorak uz vaš mimohod. Možda je potrebnije ostvariti prepoznatljivost. Tačno se vidjelo da nisam ja ako me nije tu. Tamo gdje sam ja oduvijek je, čini se, izgledalo tako. Otkad si crna ovca otad je bijelo stado. Otkad si ljubičica bijela sva omladina je crna mačka preko puta. Otkad si crna žuć bijeli si manchmelow. Ideš uz čaj kao kocka bijelog šećera uz crn toz kafe sa zamišljenom željom. Oznake: Književnost, literatura, lirika, lektira, lira, poetika |
