Udruga Aktivni Student (AKSTU) Zadar

Ovdje objavljujem tekst koji sam poslao Jutarnjem listu:
Nepravedno je u zemlji, u kojoj je kritika još uvijek neprijateljska djelatnost i gdje je cijelo društvo pasivno i beskičmeno, očekivati od studenata neku pretjeranu aktivnost i senzibilnost za brojne probleme naše zemlje. Kako očekivati aktivnost od studenata, kada sveučilišta, koja bi trebala biti mjesta generiranja novih ideja uopće ne promiču vrijednosti poput građanske (studentske) odgovornosti, volonterstva u korist drugih, pravde i poštenja!? Profesori, koji bi na sveučilištima trebali stvarati ili bar održavati klimu koja bi poticala takve vrijednosti, to najčešće ne rade, i to iz razloga što ni oni sami za vrijeme svog studija nisu bili previše društveno aktivni pa ne znaju kako, ili ih jednostavno nije briga.
Tijekom dosadašnjeg studiranja imao sam priliku volontirati u studentskoj udruzi Aktivni Student u Zadru. Tu sam imao čast surađivati da grupom mladih idealista koji su tu udrugu osnovali potaknuti brojnim problemima i nepravdama na Sveučilištu u Zadru, želeći se na taj način izboriti za svoja prava, umjesto da samo plaču nad svojom sudbinom. Često sam sa njima imao priliku raspravljati o razlozima studentske pasivnosti. Zaključili smo da jedan od važnih razloga leži u činjenici što se hrvatska sveučilišta suočavaju sa hiperinflacijom studenata, zbog potrebe za stvaranjem vojske instant-intelektualaca i stručnjaka u cilju promicanja proeuropskih nastojanja naših političara. Takva praksa sve više obezvrjeđuje status studenta, koji je nekad u društvu bio netko i nešto, a danas skoro pa ništa. Sve se to očituje u proklamiranju atmosfere kako je za studenta na fakultetu najvažnije dobiti diplomu, bez obzira da li išta stoji iza tog komada papira. Bolonjski proces (na hrvatski način) tako, žao mi je što to moram reći, zapravo promiče pasivnost i beskičmenost. Zahvaljujući tome sustavu koji studente ne uči osnovnim društvenim vrijednostima, današnji studenti svoje slobodno vrijeme provode raspravljajući o ECTS bodovima, domaćim radovima i drugim tehničkim stvarima koje sa pravim studiranjem zapravo imaju vrlo malo veze. Fakulteti koji su nekad odgajali intelektualce, koji su jednako shvaćali svoje obveze i svoja prava, danas su svedeni na puke proizvođače znanja, i tako ispred naših očiju znanje postaje obična roba, a da se mi zbog toga uopće ne zabrinjavamo.
Kako očekivati studentsku aktivnost u društvu gdje se svi oni koji dižu svoj glas proglašavaju čudacima i marginalcima, i gdje se njihovi skupovi karakteriziraju kao okupljanja neradnika i ispraznih govornika? Studentske akcije se često površno i amaterski prate od strane naših medija. Tako studenti kojima je jedina imovina indeks i njihov um nemaju ama baš nikakve mogućnosti da se izraze. Javnost i pojedini mediji su uvijek spremniji povjerovati dvjema rečenicama nekakvog demantija koji upućuju Uprave Sveučilišta povodom naših akcija, nego da se stvarno zapitaju koji su dubinski razlozi studentskog nezadovoljstva.
Studentski prosvjedi u Zadru upozoravali su na više problema koji tište tamošnje studente (skučene menze i domovi, loše provođenje Bolonjskog procesa, netransparentno i pet do dvanaest donošenje odluka koje se tiču studenata i nemogućnost studenata da sudjeluju u istima). Tada su oni na čiji smo nerad upozoravali u medije plasirali laži kako se bune samo loši studenti i to zbog trivijalne stvari poput pudinga u menzi ili jeftinije trpeze. Usprkos našem podizanju glasa i legitimnim zahtjevima za našim pravima pojedini su mediji, bez da kritički ispitaju pravo stanje stvari, objavili te laži i objede, i time ih namjerno ili nenamjerno proglasili istinitima. Šteta koja je time učinjena studentima je nemjerljiva.
Nije mi jasno, optužuje nas se za neaktivnost, a kad se s pravom bunimo, onda smo neradnici i profesionalni prosvjednici koji ni sami ne znaju zašto su na ulicama. Ta me činjenica dovodi do zaključka da naše iskompleksirano društvo zapravo samo načelno podržava kritiku, a u stvarnosti ona uopće nije prihvatljiva, budući da se u Hrvatskoj još uvijek „naši“ bore protiv „njihovih“ i gdje je auto-cenzura duboko ukorijenjena u odgoju mladih generacija. Roditelji nas na faks ispraćuju savjetom da se nikome ne zamjeramo i da budemo dobrice, umjesto da nam savjetuju da mislimo vlastitim glavama, a ne da netko drugi njima misli.
Grupa mojih kolega od početka se borila za zdraviju i aktivniju studentsku scenu, ali smo nakon početnog entuzijazma zapravo shvatili da je to težak i kompleksan posao koji ne može biti uspješno obavljen bez cjelokupnog društvenog konsenzusa o potrebi dubinskih promjena u svim dijelovima društva. Osvješćivanje studentske populacije mora poći od rada na odzdravljivanju cijelog društva. Ako se to ne dogodi, teško da će studentska scena u budućnosti doživjeti neke snažne promjene na bolje.

Redovni sastanak AKSTU-a i svih ostalih zainteresiranih održati će se danas u 17 sati u Studentskom klubu.

Udruga AKSTU od svoga osnutka pokušala je pomoći svima koji su našu pomoć zatražili. Mnogi su nam na tome bili zahvalni, ali neki su nam, usprkos našem sversrdnom zalaganju za njihova prava (od kojeg na kraju krajeva nismo imali ništa), zaboli nož u leđa!!! Zbog toga im velika hvala!!! I drugi put ćemo vam pomoći. Sve vas lijepo pozdravljam.

Udruga AKSTU održati će ovaj petak sastanak u Studentskom klubu sa početkom u 16 sati. Pozivamo sve članove udruge i sve ostale studente da prisustvuju sastanku u cilju borbe za studentska prava.

Uprava Sveučilišta je izradila Pravilnik o stegovnoj odgovornosti studenata. U nekim svojim dijelovima, po meni, radi se o izravnom zadiranju u prava studenata i prava na govor. Osvrt kolege Turčinova na pravilnik možete pročitati ovdje:
Koliko sam uspio čuti sa strane, biti će zabranjeni prosvjedi održani bez znanja Sveučilišta, a kazne za organizatore mogu biti i isključenje sa faksa.
Usto bi dodao još jednu stvar. Policija je jučer posjetila Željka Primorca. Izgleda da ga je rektor tužio, koliko sam ja shvatio vjerovatno za klevetu. Nekoliko je "optužbi". Da je u medijima prijetio da će sa studentima zauzeti dom, da su crteži šake na našim plakatima za prosvjede iskazivali našu namjeru sa skršimo inventar Sveučilišta i da je rektora nazivao bahatim ili tako nešto (kako drugačije nazvati rektorovo ne htijenje da primi predstavnike stanara doma i izjave da se na Senatu neće ponovno raspravljat o poskupljenju doma jer Senat nije dernek za cijenkanje). Što se tiče svih naših prosvjeda, svi su uredno prijavljeni policiji koja je na svakom bila prisutna i o svakom sastavila izvještaj gdje nije bilo ni najmanjeg incidenta. Priča o zauzimanju doma je odražavala tadašnje raspoloženje stanara doma, a priča o šakama i kršenju inventara je najobičnija objeda. Radi se očito o pokušajima zastrašivanja. Protiv Primorca je podignuta tužba, a Državno Odvjetništvo istražuje da li ima osnove za nju. Nama je svima jasno da optužba nema veze s vezom, ali jasno je koliku ona štetu može učiniti jednom studentu na njegovu daljnju karijeru, posebno u zemlji gdje je pravosuđe, i po mjerilima EU, loše.
Rektor tako šalje policiju na studente, i uvodi zabrane. Ne znam za vas, ali sve me to nekako podsjeća na neka mračna vremena bivšeg režima. Ovako ispada da svatko tko kritizira rad uprave Sveučilišta može izletjeti sa faksa, uključujući i mene koji o tome ovdje pišem.
Ovo pravilnik je za mene protuustavan i onemogućuje ustavom zagarantirano pravo na govor.
I na kraju bih samo dodao dva članka iz Ustava Republike Hrvatske koji kažu:
38. članak
Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.
Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.
42. članak
Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.
Toliko o slobodama govora.

Dragi kolege, započinje još jedna kalendarska godina. Prošla godina je bila burna na našem faksu i ispunjena studentskim buđenjem u svrhu borbe za prava dugo zanemarivanih studenata Sveučilišta u Zadru. Ova će godina biti puna iskušenja za studente našeg Sveučilišta. Treća godina bolonje malo pomalo završava svoj trogodišnji dio studija i svi željno iščekujemo kakve će im nove birokratske zapreke stvoriti sustav. Naravno i školarine idu gore, i biti će sve manje onih koji će studirati uz potporu Ministarstva. To ne bi bilo ništa čudno kada bi svi u Hrvatskoj mogli živjeti od svoga rada i školovati svoju djecu. Onda potpora Ministarstva ne bi ni trebala. Ovako brojni studenti ovise o stipendijama i subvencijama. Koliko smo uspjeli načuti, ove godine poskupljuje i hrana u menzi. No, s druge strane o ovoj godini neće biti ništa od nove menze, novih prostorija za odjele i slično, a kako će funkcionirati Studentski klub, to je velika nepoznanica. Zbog svega ovoga u ovoj je godini potreban široki studentski konsenzus u nekim krupnim pitanjima našeg visokog obrazovanja.
AKSTU ide dalje, i nadamo se da će naša dosadašnja borba za studentska prava privući studente da se i sami pokrenu, ili uključenjem u AKSTU, ili na sljedećim izborima za Zbor, sudjelovanjem u brojnim studentskim projektima ili na neki drugi način. Također nadamo se da će u ovoj godini sadašnje predsjedništvo AKSTU-a malo pomalo prepuštati svoje funkcije mlađim kolegama. Zbog toga očekujemo mlade ljude da nam se jave i uključe. Dragi studenti sada je na vama red.