Udruga Aktivni Student (AKSTU) Zadar

Jučer su u Zagrebu kolege sa Prirodoslovno-matematičkog fakulteta održali prosvjed gdje su s pravom tražili svoja prava. No u ovom tekstu se neću baviti problemima zagrebačkih studenata ili lošim provođenjem bolonjskog sustava, nego ću se pokušati pozabaviti nekim drugim problemima našega društva kojeg možemo lijepo pratiti na problemima studenata. Pozabaviti ću se upozoravanjem na neke probleme koji su simptomatični kako za studente, tako i za hrvatsko društvo u cjelini.
Ako ste sinoć pratili informativni program mogli ste primijetiti kako je prosvjed zagrebačkih studenata našao mjesto u većini dnevnika i vijesti na svim televizijama. Naravno, to mi je drago, i to tako treba biti (da je bilo više, još bi bilo bolje), budući da sam ja mišljenja da su mediji dužni pratiti studentske akcije (posebno javna televizija). No jedna me stvar zasmetala. Ako ste gledali priloge o protestu naših kolega mogli ste vidjeti da se na tome prosvjedu okupilo nekakvih stotinjak ljudi (ako i toliko), studenata matematičara koji su se borili za prava na svome matičnom fakultetu. Taj je prosvjed našao mjesta u svim medijima (što, opet kažem, podržavam, da me se ne bi krivo shvatilo), ali kad se sjetim oba prosvjeda zadarskih studenata, gdje se na svakom prosvjedu skupilo oko tristotinjak glasnih studenata (usprkos činjenici što je UNIZG 7-8 puta veći od UNIZD-a), što su mediji su popratili, ali rijetko koji elektronični medij je to prikazao u vijestima ili dnevnicima.
Naravno shvaćam ja urednike televizija, oni moraju izabrati između mnoštva vijesti, ali me zanima jedna stvar. Ako prosvjed šačice zagrebačkih studenata može naći svoje mjesto u dnevniku, a masovniji prosvjedi zadarskih studenata na dnevnik mogu samo pomišljati, dali se tu radi o slučajnosti ili nečemu drugom? Zapravo jedan prosvjed od drugoga imaju malo razlika. I u jednom i u drugom studenti traže svoja prava, i u jednom i drugom mediji su bili prisutni, i jedne i druge muči provođenje bolonjskog sustava sustav na hrvatski način, ali samo je jedan prosvjed popraćen kako priliči, a drugi ne. O čemu se tu radi? E pa očito se radi o činjenici da je jedan prosvjed održan u našoj vrloj metropoli Zagrebu, a drugi u „malom“ provincijskom Zadru. I u Zadru postoje tv-ekipe, nije da sada njihove kolege moraju dotrčavati za svaku sitnicu, pa zašto na nas u Zadru nitko ne šljivi?
Ajde ostavimo sada na stranu malo studente, amo spomenuti jedan drugi problem koji još bolje ukazuju na tu boljku hrvatskog društva. Već dva tjedna u svim dnevnicima i vijestima govori se o problemima s vodom koje imaju stanovnici zagrebačkog naselja Vrbani 3. Naravno to je potrebno, ali rijetko tko se zapita koje probleme imaju stanovnici zabiokovske općine Šestanovac (i brojna druga po Hrvatskoj) čija mnoga naselja uopće nemaju vodovod i tko zna kad će im se isti izgraditi, bez obzira što smo davno ušli u 21. stoljeće.
Poanta svega je u tome da su ljudi, u ovom slučaju studenti koji ne studiraju u Zagrebu, nego u nekom drugom fakultetu, uistinu studenti i građani drugoga reda. Imaju probleme kao i kolege u metropoli (čak i više o njih), ali ipak ti njihovi problemi nikako ne mogu naći mjesto koje priliči u medijima. U Zagrebu se na Borongaju brzo treba otvoriti menza za pet tisuća studenata i brojni fakulteti, pa su mnogi počeli tepati Borongaju da postaje hrvatski Oxford. Ako Borongaj postaje hrvatski Oxford, što je onda Sveučilište u Zadru gdje studenti uopće nemaju prave menze nego odgovorni samo krpaju rupe, a više rupa nego hlača, i gdje je smiješno malo mjesta u domu? Po meni položaj UNIZD-a nije lako odrediti. On se nalazi negdje Bogu iza leđa i lijevo od šume Striborove! Niti nas tko što pita, niti kome možemo reći svoje problemi. Svi gluhi, nijemi i slijepi. Ako sutra mi izađemo na ulicu zbog problema zadarskih bolonjaca sa druge godine, što mislite koliko ćemo sekundi dobiti u vijestima? Ako bude više od 20, ja ću biti zadovoljan. Jer što će nama više, mi smo provincijalci, brđani, to nam je i previše, jer oni gore će misliti za nas.
P.S. Ovaj tekst nije napisan ni u kom slučaju da bi dijelio studente, već da bi na njihovom primjeru pokušavao ukazati na krupne probleme ovog društva o kojima nažalost nitko ne govori.